To su bile poslednje riječi koje je dvanaestogodišnja Zorica Božić uputila svom ocu, prilikom rastanka u bratunačkom selu Magašići. Nedugo zatim, u gradskom dijelu Bratunca, 5. oktobra 1992. godine, geler neprijateljske granate, pogodio je nevino dječije srce.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Prvo u serijalu od 14 svjedočanstava jeste potresna ispovijest majke Milke Božić o stradanju njene kćerke Zorice.
– Često mi se činilo da u svojih deset ili dvanaest godina razumije život bolje nego neki odrasli ljudi. Imam još djece, ali majčino srce nikada ne može zaboraviti izgubljeno dijete – priča nam majka Milka, koja u neprebolu svakodnevno doziva sjećanje na svoje najmlađe čedo.
Zorica je bila odličan učenik. Završila je peti razred u Kravici i spremala se za šesti. Nikada nije stigla da ga upiše.
– Razgovorljiva i vesela, dobra i pametna, sa svima je znala da lijepo razgovara, svaku komšinicu da s osmijehom dočeka i pozove u kuću, da kafu skuva – s tugom govori majka o svom djetetu.
Zorica je, toga dana, sa još dvije djevojčice otišla do prodavnice, da kupi krem. Izašle su iz prodavnice i stigle do kapije kada je pala granata. Jedan geler pogodio je Zoricu pravo u srce.
– Kada sam čula eksploziju, odmah sam istrčala i krenula prema prodavnici. Na kapiji mi je portir rekao da je granata pogodila djecu i da su Zoricu odvezli u Dom zdravlja. Potrčala sam prema domu zdravlja. Kada sam stigla, jedna medicinska sestra pokušala je da me zaustavi govoreći da sačekam. Rekla je da je previjaju. Nisam mogla čekati. Utrčala sam u prostoriju i podigla čaršaf kojim je bila pokrivena. Tada sam vidjela da je moja Zorica već bila mrtva – priča nesrećna žena.
Ne prođe dan da se majka Milka ne zapita koliko bi Zorica danas imala godina, kakav bi joj život bio, a najteže joj je kada vidi njenu generaciju, vršnjake koji su danas formirani ljudi i koji imaju svoje porodice i potomstvo.
– Često je sanjam. Ne sanjam nju direktno, već sanjam da mi je nestalo dijete i da ga tražim po šumama. Trčim i dozivam ga, ali ga nikako ne mogu pronaći – priča majka Milka uz opomenu da čuvamo mir i Republiku Srpsku, jer, kako kaže,mnogo je mladih života izgubljeno i njihova žrtva ne smije biti zaboravljena.
Kompletno svjedočanstvo majke Milke Božić, dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.
Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba srednjeg Podrinja i Birča, biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku: „U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide.“
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.