Nije upisan u školu, ali ga poznaju svi: učenici, nastavnici, domari, komšije. Čim se oglasi školsko zvono, djeca izlaze na školske hodnike i Mirza postaje centar njihove pažnje igraju se s njim, maze ga i dijele trenutke predaha između časova.
Mirza je u školu donesen u periodu pandemije COVID-19. Pronašla ga je spremačica, teta Sabiha, i donijela ispred škole kako bi ga, barem privremeno, nahranili i zbrinuli. Privremeno je, međutim, postalo trajno.
– Mislili smo da će, kada malo ojača, otići svojim putem, kao i svaka druga mačka. Međutim, on je ostao i prilagodio se – kaže direktorka škole Emina Hrnjić.
U vrijeme COVID-a, kada se nastava odvijala onlajn i u školi nije bilo učenika, o Mirzi su brinuli uposlenici. Povratkom djece u školske klupe, Mirza je postao i njihova briga.
Danas Mirza ima kućicu ispred škole. Prvu su napravili domari, a oslikali učenici. Nakon što je oštećena tokom radova na školskoj zgradi, nastavnice engleskog i bosanskog jezika kupile su mu novu, u kojoj sada boravi.
Emocionalna podrška i odgovornost
– Povremeno ulazi i u školu, igra se s djecom, ugrije se, ali hoda i vani. Nekada leži i u posljednjoj klupi u učionici, da prati nastavu. Nastavnica biologije, kada ima određenu nastavnu jedinicu, iskoristi ga i u nastavi. Uglavnom, jako je umiljat i voli djecu – ispričala je Hrnjićeva.
Njegovo prisustvo je važno, kako je kazala, i za psihološki razvoj djece, jer im daje osjećaj smirenosti i podrške.
– Kada su tužni ili imaju neki problem, sam kontakt sa životinjom mnogo znači – dodala je ona.
Osim emocionalne podrške, Mirza djecu uči i odgovornosti. U školi godinama postoji kutija u koju učenici donose hranu za njega. Brinu o njemu, štite ga i osjećaju da je dio njihove zajednice.
– Razvijaju i odgovornost prema njemu i štite ga. To je vrlo važno, pored ovog emocionalnog dijela, gdje ih Mirza umiruje – kazala je Hrnjić.
Hrane ga i mještani – jedan gospodin redovno dolazi vikendom, a pomažu i komšije. Kako kažu u školi, Mirza je pomalo mačak cijelog Hrida, naselja u starom dijelu Sarajeva.
– Jeste njegova kućica ispred škole i mi se brinemo o njemu, ali je isto tako briga svih komšija i dobrih ljudi – dodala je Hrnjić.
“Mirza je naš razlog za osmijeh”
Ime su mu dali stariji učenici, koji su u međuvremenu završili osnovnu školu. Dogovorili su se da ga zovu Mirza, jer u školi tada nije bilo nijednog učenika s tim imenom.
– On je naš školski mačak. Svi ga volimo, mazimo i pazimo. Najbolji smo prijatelji – kaže Esma Ghanomeh, učenica devetog razreda.
– Uči nas lekcijama koje nas niko drugi ne može naučiti. Dobrota i prijateljstvo s ljubimcem su posebni. On je naš razlog za osmijeh. Rano ustajemo i dolazimo u školu, ali dovoljno je da je on tu ispred škole i mi se već smijemo – dodala je djevojčica dok se igra sa svojim “najboljim drugom”.
Mirza možda nema đačku knjižicu, ali ima nešto važnije – mjesto u srcima djece i odraslih te status pravog, krznenog “školskog druga”.
BONUS VIDEO:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.