(FOTO) Trgovina ljudima u BiH: Roditelji prodaju djecu, institucije kažu da je to “dio tradicije”

Nekad se trgovalo ženama i djevojčicama iz istočnoevropskih zemalja, danas su na udaru ovog vida kriminala migranti sa Dalekog Istoka i ljudi iz BiH, najčešće pripadnici romske zajednice, pogotovo žene i djeca iz ove zajednice.

Nekad se ljudskim bićima u BiH trgovalo skoro isključivo radi prostitucije, danas se odraslim ljudima i djecom trguje u cilju radne eksploatacije, ilegalnih brakova, primoravanja na prosjačenje i vršenje krivičnih djela. Ali, ni prostitucija nije isključena.

Na ovu opasnost su upozorili i Ambasada SAD u Bosni i Hercegovini i Institucija Ombudsmana BiH.

Na listi američkog Stejt departmenta, kojom se države rangiraju po efikasnosti u borbi protiv trgovine ljudima,  BiH je već godinama u “grupi 2”, što će reći među zemljama, koje “ne ulažu dovoljno napora”, s ozbiljnim rizikom da sklizne u “grupu 3”, ili narodski rečeno, na “crnu listu”.

Kako je istaknuto u Izvještaju Ambasade SAD u BiH o borbi protiv tgovine ljudima u BiH  iz 2025. godine, u Bosni i Hercegovini su usvojeni strateški dokumenti, ali “vlasti nisu ispunile minimalne standarde u nekoliko ključnih oblasti”. 

Uz migrante, izbjeglice i tražioce azila, u ovom su izvještaju i pripadnike romske zajednice označili kao ranjivu grupu koja je u riziku od trtgovine ljudima.

Trgovci ljudima iskorištavaju romsku djecu za prisilno prosjačenje, izvršenje krivičnih djela, pružanje seksualnih usluga i služenje u domaćinstvu u prisilno sklopljenim brakovima.

Neke potencijalne žrtve iz romske zajednice su ostale neidentifikovane s obzirom na to da su službenici tretirali prisilno prosjačenje djece i prisilni dječji rad kao “tradicionalne kulturološke prakse i običaje” – navodi se u ovom izvještaju.

Majka je prodala u Njemačku, pa u Francusku

Da su nelegalni i ugovoreni maloljetnički brakovi naprosto trgovina ljudima, odnosno djecom, svjedoči i nevjerovatni slučaj djevojčice, koja je kao žrtva, smještena u Sigurnu kuću Fondacije „Lara“ u Bijeljini.

Grozdana Krstić, psihologinja u ovoj Sigurnoj kući, kaže da je djevojčicu više puta prodavala njena rođena majka.

– Majka ju je prvo prodala ovdje, na našim prostorima, poslije toga ju je prodala u Njemačku, pa u Francusku. Iz Francuske je djevojčica uspjela da se izvuče sama, da dođe u BiH, javi se Centru za socijalni rad i ispriča šta joj se desilo – kaže Grozdana Krstić.

Dodaje da je spomenuta djevojčica, kada se izvukla iz kandži trgovine pod firmom ugovornog braka, još uvijek bila maloljetna.

U spomenutom slučaju je podignuta optužnica, ali je pitanje kako će se ta priča završiti.

U izvještaju Ambasade SAD u BiH se ističe da od 2022. do kraja 2024. godine, za tri godine dakle, u Republici Srpkoj nije osuđen nijedan trgovac ljudima. Ističu i da je Vrhovni sud RS “oslobodio optuženog trgovca ljudima opravdavši prisilno prosjačenje djece, u koje su bili uključeni pripadnici romske zajednice, tradicionalnim kulturnim praksama i običajima. “

Stručnjaci i aktivisti upućeni u ovu problematiku kažu da to nije jedini slučaj u kojem se sudovi, pa i tužilaštva u BiH, pozivaju na “tradiciju”, kao bi “opravdali” trgovce ljudima.

Takođe, teško dokazivo krivično djelo “trgovine ljudima” ili “trgovine djecom”, često se prekvalifikuje  u blaža djela, za koja je zaprijećena niža kazna, kao što su „podsticanje na prostituciju“, ili „zanemarivanje djeteta“.

Na ovu praksu je upozorila i institucija Ombudsmana BiH, u specijalnom izvještaju o maloljetničkim brakovima iz 2024. godine.

Vlasti su izvijestile o teškoćama u prikupljanju potrebnih dokaza u predmetima trgovine ljudima zbog nedostatka resursa i znanja za primjenu posebnih istražnih radnji kako bi se potkrijepili iskazi žrtava – navodi se u tom izvještaju.

Daju kćerke za ovcu ili litar rakije

Prema podacima MUP-a  Republike Srpske, policija je nadležnim tužilaštvima u toku prošle godine podnijela 3 krivične prijave za trgovinu ljudima i trgovinu djecom.

Istovremeno MUP RS je podnio prijavu za 45 “srodnih krivičnih djela”, kao što su “navođenje na prostituciju”, “zapuštanje i zlostavljanje djeteta” i “vanbračna zajednica sa djetetom”. Najviše krivičnih prijava, čak 28, podneseno je za krivično djelo “iskorištavanje djece za pornografiju”.

Po riječima Nike Gligića, republičkog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima u Republici Srpskoj, romska djeca su posebno ranjiva kategorija, kojoj “prijeti opasnost da budu predmet trgovine ljudima u svrhu radne eksploatacije ili prisilnog prosjačenja”.

– Mnogi od tih slučajeva ostaju neidentifikovani, najvjerovatnije zbog shvatanja da Romi zarađuju za život prosjačenjem, zbog tradicije svoje zajednice, socijalne uskraćenosti ili romske kulture. Takođe, često se prisilni brak s romskom djecom shvata kao tradicionalni romski način života – kaže Gligić za Srpskainfo.

Dodaje da je upravo zbog toga u aktivnostima Akcionog plana za suprotstavljanje trgovini ljudima u Republici Srpskoj 2023 – 2027. godine prepoznat značaj obuke profesionalaca koje će im omogućiti da prepoznaju karakteristike prisilnog braka i prosjačenja kao oblika trgovine djecom.

Gligić nije odgovorio na pitanje da li je u praksi u Republici Srpskoj bilo slučjeva, kakve je Romska aktivistkinja Indira Bajramović sretala na  području Tuzle, gdje je i inače otkriveno najviše ilegalnih maloljetničkih brakova u romskoj zajednici.

– Imali smo slučajeve gdje je djevojčica prodata za 3.000 KM, ili gdje je majka dala kćerku za ovcu, ili otac za litar rakije – navela je Bajramovićeva.

Veliki broj ovih i drugih žrtava, koji su u riziku od trgovine ljudima, spas nađe u Sigurnoj kući u Bijeljini.

Nisu Romi, a prodaju djecu

Psihologinja Grozdana Krstić, kaže da je za sedam godina, koliko radi u Fondaciji Lara, radila sa 40 žrtava, uglavnom djece i mladih žena. Njihove priče su i potresne i poučne, ali njihove sudbine ne treba vezivati isključivo za njihovu etničku pripadnost, upozorava Krstićeva.

– Među korisnicima Sigurne kuće značajan broj činila su romska djeca i djevojke. Razlog tome nije njihova etnička pripadnost, već veća izloženost faktorima rizika, poput siromaštva, socijalne isključenosti, prisilnog prosjačenja i maloljetničkih brakova u pojedinim slučajevima. Uostalom, imali smo slučajeve da roditelji, koji nisu Romi, prodaju svoju djecu ili ih tjeraju na prosjačenje – kaže Grozdana Krstić.

Kao jedan od najvećih riziko faktora, Krstićeva ističe isključenost djece iz redovnog obrazovanja, jer škola pruža dragocjenu mrežu podrške, pa upravo u školi budu otkriveni mnogi slučajevi zanemarivanja i zlostavljanja djece, pa i oni sa elementima trgovanja djecom.

– U školi djeca vide da postoje i drugačiji život od onog na ulici, da postoje drugačije vrijednosti. Imali smo jednu djevojčicu koja nije išla redovno u školu, ponavljala je razrede, rasla na ulici, bila u ozbiljnom riziku od trgovine ljudima. Kada je došla kod nas u Sigurnu kuću, podržali smo je da se ozbiljnije posveti školi i ona je danas odlična učenica, izuzetno marljiva, uredna i, ispostavilo se, izrazito talentovana djevojčica – ističe Grozdana Krstić.

Da je redovno školovanje jedan od najboljih “osigurača”, kako jeca, bilo da su Romi ili pripdnici neke druge zajednice, ne upadnu u rizik od trgovine ljudima, svjestan je i Dragan Joković.

Joković je izvršni direktor Centra za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja iz Bijeljine.

On ističe da romsku zajednicu prate brojne predrasude i da su tim predrasudama, na žalost, skloni i ljudi u institucijama.

– Te predrasude vode ka diskriminaciji, a ta diskriminacija prolazi nekažnjeno. Recimo, kada mi zapazimo i prijavimo slučaj ugovorenog dječjeg braka, često možemo čuti: “to su Romi, to je romski brak”. Romski brak u našem ili u bilo kojem drugom zakonodavstvu ne postoji, postoji samo krivično djelo trgovine djecom – kaže Joković.

On je istakao da je za samo 5 godina, od 2017. do kraja 2022. Udruženje Otaharin prijavilo 24 slučaja ilegalnih maloljetničkih brakova u Bijeljini, ali da je samo jedan takav brak spriječen od strane Centra za socijalni rad, te da niko od roditelja, koji su prodavali svoju djecu, nije procesuiran.

Joković, međutim, ističe da zbog ovakvih primjera ne treba stigmatizovati bijeljinsku romsku zajednicu.

– Ne rade to svi ljudi iz zajednice, naprotiv, većina njih su lojalni građani, koji rade, žive uobičajenim porodičnim životom i brinu o svojoj djeci . Kao i u drugim zajednicama, i u romskoj ima onih koji se bave krivičnim djelima, često na štetu svoje djece – kaže Joković.

Ono što izostaje je zaštita institucija u slučajevima zanemarivanja i zlostavljanja djece, iako su Romi ravnopravni građani BiH, pa bi i djeca iz romske zajednice trebalo da budu zaštićena, na isti način kao i sva druga djeca.

Kad život počneš kao beba na ulici

– Ako je dijete, još kao beba, na ulici, ako je primorano da prosjači zajedno sa majkom, a da novac koristi otac za neke svoje potrebe, ako to dijete prosjači do 10. ili 12. godine, dok može izazvati empatiju prolaznika, a poslije toga, umjesto da je u školi, ulazi u lanac trgovine ljudima, bilo da su to ugovoreni brakovi, seksualna ili radna eksploatacija, onda ta  djeca najčešće završavaju u drugim krivičnim djelima. Zašto? Zato što ga institucije države nisu zaštitile – kaže Joković. 

Kada je riječ o institucijama, Joković je zadovoljan saradnjom sa policijom, ali, kako kaže, zabrinjavajući je odnos tužilašava i sudova prema ovoj vrsti trgovine djecom.

·    – Mi imamo tužilačke odluke u kojima piše da se istraga neće provoditi jer je u pitanju “romski brak”, iako se radi o ugovorenom dječjem braku, uz određenu novčanu transakciju, kojom se takođe ugovara dalja sudbina djeteta. Znači, to je po svim elementima krivično djelo trgovine ljudima – navodi Joković.

Zaključuje da nije u pitanju nikakav “folklor”, nego ozbiljno kršenje zakona i kršenje elementarnih prava djeteta, samo zato što je ono  siromašno i marginalizovano.

A upravo ta djeca, koja su siromašna, marginalizovana i isključena, trebalo bi da budu pod posebnom zaštitom i brigom institucija. Jer, čemu nam, inače, država služi.

Djeca prosjaci

Primoravanje djece na prosjačenje je najčešći oblik njihovog iskorištavanja, zbog kojeg su ova djeca u riziku od trgovine ljudima.

– Djecu prosjake viđamo svakodnevno na ulici, oni su najčešće žrtve roditelja ili najbližih srodnika, koji ih iskorištavaju. Građani to često ne shvataju, pa ovu djecu okrivljuju za situaciju u kojoj su se našli, ili im, iz samilosti, daju novac, vjerujući da će im tako pomoći – kaže Dragan Joković.

Psihologinja Grozdana Krstić dodaje da su djeca sa ulice, kada se nađu u Sigurnoj kući, često u početku neprijateljski nastrojena prema ljudima koji nastoje da im pomognu.

– Oni su učeni pogrešnim vrijednosti, bore se sa bolom koji je gotovo nepodnošljiv i imaju osjećaj krivice. Često pitaju šta je s njihovim roditeljima. Ta djeca misle da je njihova krivica, ako se roditeljima desi nešto loše – kaže Krstićeva.

( Ovaj članak je razvijen u okviru projekta “SIGURNO UTOČIŠTE Razvijanje resusrsa skloništa za žrtve trgovine ljudima na Zapadnom Balkanu” i finansiran je bespovratnim sredstvima Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. Mišljenja, nalazi i zaključci navedeni u ovom članku su mišljenja autora i ne odražavaju nužno mišljenja i zaključke  Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država)