Iako su godine odavno iza nje ostavile mnogo životnog iskustva, ali i donijele potrebu za češćim odmorom, Jela i dalje sadi povrće, uzgaja cvijeće i jagode, a plodove svog rada dijeli i sa komšijama.
U njenom plasteniku ima luka, salate, paradajza, jagoda i cvijeća. Ne sije mnogo, ali dovoljno da ima svježeg povrća za sebe i svoje najbliže.
– Zasijala sam luk, salatu, paradajz, malo cvijeća. Malo jagoda. I to je to – kaže baka Jela.
Njen recept za rad u poznim godinama prilično je jednostavan: malo posla, pa odmor. Ne forsira se i ne pokušava da uradi više nego što može, već osluškuje svoje tijelo i pravi pauzu čim osjeti umor. Jedno deset minuta radim, pa idem da ležim 15 minuta, pa opet tako – priča kroz smijeh.
Svjesna je da godine i vrućina čine svoje, pa ne insistira na tome da sve završi odjednom.
– Neću ja da se napatim. Ja dok vidim da mi je teško, ja napuštam i odoh. Ali ne može se, bude vruće – kaže Jela.
Ipak, od plastenika ne odustaje. Kada obere ono što je prvo posijala, na njegovo mjesto odmah dolazi novi luk, pa se tako povrće smjenjuje, a zalihe traju tokom hladnijih mjeseci.
– I komšijama i mi jedemo. Jedno čupam, ovo koje je prvo posađeno, odmah sadim drugi luk. Po čitavu zimu imamo luka i salate – ističe ona.
Dok radi, ponekad sa sobom ponese i stolicu kako bi mogla da predahne. Međutim, primijetila je da joj to produži boravak u plasteniku, pa razmišlja da odustane i od te navike.
– Neću ja više na stolicu, ostanem duže kad donesem stolicu. A kad nema stolice, ja deset minuta radim, pa odležim, pa se opet vratim – objašnjava Jela za RTVG.
Njena svakodnevica pokazuje da aktivnost ne mora značiti žurbu ni odricanje od odmora. Jela radi onoliko koliko može, ostatak vremena posvećuje predahu, a plastenik joj i dalje pruža razlog da započne novi dan uz poznate poslove i plodove koje će podijeliti sa drugima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.