Tanja Obradović je kao mlada djevojka ušla u rijaliti šou “Veliki brat”, a san joj je bio da postane voditeljka.
Prijavila se, postala učesnica, i sve je išlo savršeno do kobne noći 2007. godine, kada su nastradali njeni cimeri i veliki prijatelji Zorica Lazić (24), Stevan Zečević Zeka (24) i Elmir Kudužović (26).
Ona se sada prisjetila svog učešća i progovorila o bolnoj temi.
– Da, mlada, a samim tim i naivna, neiskusna. Moji su bili protiv, što je i normalno za svakog roditelja čije se dijete upušta u tako neku nepoznatu avanturu, mašineriju. Hm, sa ove tačke gledišta, jako mi je žao što nije bilo mjesta za mene da ostanem i ostvarim svoju životnu želju. Ali se vjerovatno nisam uklapala u njihove šablone i nije imao ko da me gura. Nakon nekog perioda sam odlučila da napustim ne samo Beograd nego i državu, što se kaže trbuhom za kruhom, i jedino mi je žao što nisam ostala blizu svoje porodice, a zbog svega ostalog ni najmanje ne žalim – rekla je ona i otkrila da li bi ponovo bila dio rijaliti programa.
– Možda za neku dobru lovu koju ne bih mogla da odbijem, sve ostalo ne bih dolazilo u obzir. Jer to tamo mogu da razumiju samo oni ljudi koji su prošli kroz rijaliti. Velike su to žrtve i veliki rizici. Mač sa dvije oštrice! Mnogo toga lijepog se meni tamo dešavalo, druga su to vremena bila u odnosu na današnje rijalitije. Možda bih izdvojila sam ulazak, jer sam ušla prva, i možda jedan zadatak sa crvima, gdje sam u jednom momentu plakala, u drugom pjevala.
Kako kaže, sa dosta cimera je ostala u kontaktu.
– Pa s dosta njih sam u kontaktu, a s Jelenom Žeželj (Selezan) i s Mišelom sam ostvarila veliko prijateljstvo i mnogo ih volim.
O tragediji
Tanja je progovorila i o tragediji u kojoj su njeni prijetelji izgubili živote, a nažalost se i ona našla na licu mjesta.
– Da, nažalost, naše snove prekinula je strašna tragedija u kojoj smo izgubili Zoku, Zeku i Elmira. Na moju i Jeleninu nesreću, mi smo bile prisutne, samo u drugim kolima. Sjećam se apsolutno svega, svakog slova, riječi, svakog detalja. Ma, izgledalo je sve haotično, stresno, bilo nas je svugde i na sve strane. Te noći, kada je trebalo da idemo na žurku u moj grad, iskrsla je emisija i morali smo biti tu. Dugo me je progonila krivica, osjećaj krivice jer smo išli baš u Loznicu, u moje mjesto. To je bio baš strašan osjećaj. Nekako me je taj dan sve navodilo da i ne treba da krenemo na taj put, ne znam da li znate taj osjećaj u stomaku. Previše je bilo tih nekih znakova i opomena pred sam put. Kada se sve desilo i kada sam vidjela Vladimira jedinog koji hoda zemljom, a ne leži na njoj, on nije imao majicu ni patike. Bilo je strašno! Ščepala sam ga i pitala šta je to uradio mojim prijateljima! Šokirala sam se kada mi je rekao: “Nisam ja! Nisam ja vozio, Elmir je!” Ja moram da napomenem, ja zaista ne znam šta je istina i da li su se njih dvojica zamjenili. Da se ne ponavljam, dosta puta sam ispričala sve. Nažalost, nisam dugo bila na groblju, ne živim u Srbiji posljednjih 15 godina i kada odem, to je jako kratko, bukvalno imam vremena samo za porodicu.
Ona je rekla da je u početku održavala kontakt sa porodicama stradalih.
– Na početku smo bili u kontaktu, ali s vremenom se to prorijedilo. Imam ih sve na društvenim mrežama i sve se to svodi možda na neku prećutnu podršku – rekla je ona, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu