Ovako počinje priču Dušan Radivojević (42) poznatiji kao Đani Lestat, vjerovatno najneobičniji osnivač navijačke grupe u Srbiji.
Od rođenja je nepokretan i kreće se u kolicima. Novosađanima je još jasnije zbog čega su pljačkaši u pokušaju umjesto u zločin poslije par odabranih riječi kretali u rikverc.
Radivojević je možda cijeli život proveo u kolicima, ali su ta kolica uredno stajala na tribini stadiona fudbalskog kluba Vojvodina, okružena sa nekoliko stotina navijača. Malo ko ga u ovom gradu ne zna, a i oni koji ga ne znaju vjerovatno znaju za njega. To vam postaje jasno čim sa njim izađete na ulicu. Javljaju mu se svi, od ljudi iz kafića do žena iz prodavnice.
– Pazi, kada si kao ja neobičan to nije ništa neobično. Rođen sam sa stanjem spina bifida, tj. otvorena kičma i u to vrijeme sam vjerovatno bio jedan od rijetkih invalida u Novom Sadu. A još sam bio i dijete, tako da sam odrastao pod tuđim pogledima – jasan je Đani.
Insistira na tome da napišem „invalid“ skoro podjednako kao da ga ne zovem Dušan.
– Ja jesam invalid i to je to, to što mogu to da kažem i da se smijem na svoj račun dokaz je jednakosti. Preko dvadeset godina se na ime Dušan ne odazivam. Do petog osnovne sam bio klasična mala žrtva. Trpio sam maltretiranje vršnjaka. E onda je u meni nešto kvrcnulo. Shvatio sam da postoje dvije strane batine i da neću da budem na onoj gubitničkoj. Počeo sam da idem na utakmice, postao sam ku**evit. Dobio sam nadimak po sicilijanskom mafijašu zbog tamnog tena. Sahranio sam Dušana. Postao sam Đani. Dušan je bio sve što ja više nisam, sa njim sam zakopao mentalni sklop žrtve – objašnjava Novosađanin.
Prodoran je i komunikativan i vidno istetoviran sa crtom crnog humora koja bi bila neprijatna da je on ne priča tako ležerno. I stvarno, Đani će se bez problema šaliti na račun svog stanja i pričati viceve o hendikepu dok u kolicima krči put kroz rulju. Tako je sve dok ne dođete do stadiona – tu postaje potpuno ozbiljan.
– Matori me prvi put odveo na utakmicu kada sam imao 11 godina. Navukao sam se na tu energiju. Ja Vošu doživljavam vrlo lično, a navijače gledam kao na porodicu. U nekom trenutku slošilo mi se od priča o nasilju i odlučio sam da sa meni dragim ljudima osnujem navijačku grupu Slaninari koju čini malo starija ekipa u tridesetim. Zreli ljudi koji vole fudbal i hoće da mu vrate šmek osamdesetih kada se išlo na tribinu zbog navijanja a ne razbijanja. Tako smo nastali mi – Slaninari. Ima nas 300 – 400 i jedna smo od tipa tri navijačke grupe u Srbiji koji prema evidenciji MUP nemaju kriminalne kontakte – kaže Đani.
Navijačke kontakte ipak imaju i to, nažalost, nekad i krvave.
– Prije dvije godine sam na međunarodnoj utakmici predvodio korteo kada su me pripadnici rivalske navijačke javno podržali, ali sam isto tako doživio i da me jedna njihova frakcija gađa na utakmicama i ja smirujem moje da ne nasrnu. Možete da zamislite kako navijači reaguju kada vide da gađaju njihovog druga invalida. Ne želim to. Nisam lud, svjestan sam da sam sam birao taj navijački put uz sve rizike koje on sa sobom nosi. Bilo kakve osvete ne dolaze u obzir. Nisam i neću nikada podržavati nasilje – izričit je Đani.
Umjesto nasilja podržava – aktivizam, humanitarne akcije i Tijanin zakon. Pored navijačke grupe, jedan je i od osnivača grupe „Dva minuta tišine“ koja se zalaže za prava djece i marginalizovanih osoba.
– Svjestan sam da idem iz ekstrema u ekstrem, ali ti ekstremi su me svuda odveli. Bio sam turistički vodič u Africi, trenirao nindžitsu deset godina. Proveo sam cijeli život na rukama i htio sam da naučim da ih koristim najbolje što mogu. Ne mogu da hodam, ali daleko sam od bespomoćnog – kaže Đani koji se bavi vođenjem porodične firme, piše blog i snima rep singlove.
Prije nekoliko godina je zbog problema sa bubrezima doživio septički šok i pao u komu. Iz nje se probudio, kaže, još tvrdoglaviji, piše Blic.
– Kamen mi je rasparao bubreg i upao sam u septički šok. Kada sam se čudom oporavio počeo sam da pišem iz bolnice i to mi je dalo snagu da izdržim. Tu čovjek izgubi strah. Poslije toga sam krenuo da stvaram, da repujem. Našao sam ventil kroz koji puštam svoj mrak. I zato mi ne pričajte da jedna osoba ne može da mijenja stvari. To apsolutno nije tačno. Nemoj biti povodljiv i ne prati masu. Ne živi život po inerciji, to vodi ka letargiji. Ne budi ono što jesi, budi bolji od toga – poruka je sa najneobičnije tribine. Ljudske.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu