Putnik namJernik će se zasigurno zapitati: ko, uopšte, ovdje živi!
Ovdje živi Duško Ninković i srećan je što se iz Beograda vratio u svoj zavičaj.
– Ja sam ovdje rođen, na traktoru sam se rodio. Ovo je moja zemlja, ovdje rađa najbolji krompir. Ovdje sam od svog oca i djeda naučio sve što znam – kaže Duško.
A zna mnogo. Vičan je brojnim zanatima, što bi narod rekao, što očima vidi, to rukama stvori.
A takvi su, kaže ponosno, i njegovi sinovi Ilija (24) i Dragan (23). I oni su se, kao i Duškova supruga, prije pet godina vratili u Brajiće, na svoje u ratu uništeno imanje.
Kuća im je srušena, popraviti se ne može, utvrdili su to stručnjaci. Pa su se Ninkovići smjestili kod komšija: žive u tušoj kući, a obrađuju svoju zemlju i godinama se dovijaju, kako da se ponovo skuće.
– Moji sinovi i ja znamo sve raditi, i alat imamo, ne trebaju nam majstori. Ali, džaba sve, kad nemamo novaca da kupimo materijal. I ko zna koliko bismo se još patili, da nam „M:tel“ nije pritekao u pomoć – kaže Duško.
Nije od onih koji se žale, ali je ipak svoju muku ispričao Nebojši Radivojši, načelniku opštine Glamoč.
Načelnik se obratio Komapniji „M:tel“ i sve je riješeno, što bi se reklo, u nekoliko riječi.
Duško je popisao šta mu sve treba. Nije pretjerivao, pazio je na svaku marku, skroman je on, domaćin čovjek, a i zna posao.
I prije nekoliko dana stigao je kamion sa materijalom: sve potrebno, do posljednjeg eksera, spakovano je i dovezeno u Brajiće.
– Hvala Kompaniji „M:tel“ što su prepoznali koliko je sve ovo važno, ne samo za našeg sugrađanina Duška Ninkovića i njegovu porodicu, nego i za cijelu našu zajednicu i za jednu pozitivnu zavičajnu priču. Nadam se da ćemo i ubuduće sarađivati i promovisati povratak naših ljudi – rekao je Radivojša.
Dodao je da je i mnogim drugim povratničkim porodicama u Glamoču potrebna pomoć i podrška i da vjeruje da će opština i „M:tel“ zajedičkim snagama pomoći i njima.
A Duško sa osmijehom ispraća svaku paletu pristiglog materijala, zadovoljno trljajući promrzle radničke ruke.
– Posla se ne bojim, a sada evo imam i čime da radim. Ako Bog da, do aprila ćemo se useliti, a već sljedeće godine ću svoju krsnu slavu, Svetog Jovana, proslaviti u svojoj kući – kaže Duško.
I njegovi sinovi, kao i on, ne samo da se razumiju u majstorluke, nego i u seoske poslove.
– Rođeni su u Beogradu, a kao da su ovdje na selu rođeni. Oru, siju, kopaju, rade sve što je radio i moj otac i djeda – kaže Duško.
Od zemlje se, kaže, može solidno živeti. Oni, eto, žive. Iako još nemaju ni svoje kuće, trude se da budu među najboljim poljoprivrednicima u Glamoču.
Duško je po struci stolar, ali i vari, brusi, zida… Na njihovom kućištu nekad je bila nadaleko poznata radionica, ni nje više nema, ali skrpili su nešto, da stave svoje alate pod krov.
A uskoro će i porodica biti pod svojim krovom.
Duško ponosno pokazuje započetu novu kuću, koju bez pomoći „M:tela“ godinama nije uspevao da završi i opremi.
Nije velika, tek nešto više od 30 kvadrata, ali sve će tu da stane: i kupatilo i mala spavaća soba i kuhinja sa šporetom.
– Dovoljno nam je i ovoliko, samo da je naše. A sinovima, ako bude tijesno, nek se pobrinu za više, mladi su i zdravi, imaju kad – kaže Duško.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu