Kada plate rate već postojećih kredita i režije mnogima u Srpskoj ostaje premalo novca za svaki izdatak veći od 100 KM, pa čak i za kupovina drva ili nabavku zimnice. Naočare ili zubne proteze, bez kojih je život nemoguć, a koje zdravstveno osiguranje već odavno ne pokriva, nedostižni su luksuz za većinu građana u RS.
U posljednje dvije godine prava su rijetkost pacijenti koji mogu odjednom platiti intervencije ili protetiku koja im je neophodna ne iz estetskih, nego iz zdravstvenih razloga. Najpotresnije je kad dođu penzioneri ili roditelji s djecom koji ne mogu platiti nešto što je za zdravlje neophodno. Mnogi čak i zaplaču – kaže Dušan Bastašić, vlasnik privatne stomomatološke ordinacije u Banjaluci.
Problem, kaže, rješava tako što, bez ikakvih garancija, račun podijeli u nekoliko rata. Ipak, niko mu nije ostao dužan, mada neki pacijenti, zbog besparice, znaju prilično zakasniti s ratom, kaže Bastašić.
Ispucana kreditna sposobnost
Građani, koji su već “ispucali” kreditnu sposobnost često posežu za kreditnim karticama ili mikrokreditima. Tako jedna dugogodišnja kreditna službenica u mikrokreditnoj organizaciji kaže da veliki broj klijenata, pogotovo žena u srednjim godinama, ove izuzetno nepovoljne kredite uzima zbog ogrijeva ili hrane.
– Najčešće bi govorile da im novac treba za drva, da kupe materijal za zimnicu ili svinju koju će osušiti za zimu. Sve u svemu, tuga, jer do iduće zime ne stignu da otplate prethodnu – kaže ova službenica, koja je željela da ostane anonimna.
Za ljude koji imaju problema s vidom i naočare su nephodni “luksuz”, koji samo rijetki mogu platiti odjednom.
– Mada su naše cijene pristojne, jer ne držimo skupe markirane okvire, skoro polovina mušterija naočare plaća na rate – kaže Aleksandar Brkić, vlasnik jedne optičarske radnje.
Rijetka pojava
Priznaje da, recimo, ljudima koji moraju nositi naočare sa “progresiv” dioptrijom nije lako da iskeširaju skoro 400 KM, koliko one koštaju. Zato najčešće “peglaju” kreditne kartice, kojima trošak “razgode” na šest rata.
Za ovakve naočare najčešće se opredjeljuju ljudi koji, zbog prirode posla ili zato da bi stigli na dva ili tri posla i prehranili porodicu, moraju da voze automobil, što je danas takođe prijeka potreba, a ne luksuz. Ali, da je i ta potreba astronomski trošak svjedoči i podatak da obuku za vozački više od 90 odsto klijenata otplaćuje na rate. Rijetke su porodice koje mogu, samo za obuku budućeg vozača, iskeširati oko 900 KM.
– Svi plaćaju na rate. Kad se pojavi neki izuzetak, pa odmah plati čitav iznos, ja izvadim telefon i uslikam ga; toliko je to rijetka pojava – kaže napola u šali Milenko Stanetić, vlasnik jedne banjalučke autoškole.
Neki polaznici, dodaje, obuku plate u pet ili šest rata, a neki, na osnovu ugovora, plaćanje razvuku čak i na dvije godine.
Danak na sirotinju
Zaduživanje na tri četiri mjeseca, da bi se kupila obuća, drva ili zimnica, nisu rješenje, nego velika opasnost, pogotovo za one koji već imaju kredite kod banaka, ocjenjue izvršna direktorka Udruženja „DON“ iz Prijedora Murisa Marić.
– To je samo trenutno olakšanje, ali se, dugoročno, tako zatrpavamo dugovima, koje ne možemo vratiti, jer ne zarađujemo dovoljno za normalan život. Nemamo kad ni razmišljati o tome kolike su kamate kod kupovine na kartice, jer jureći da preživimo prvi ne razmišljamo šta ćemo jesti drugog u mjesecu – kaže Marićeva i dodaje da sve to dobro koriste banke, koje kroz naoko privlačne ponude uzimaju danak na sirotinju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu