Društvo

Dva vijeka pismenosti u Semberiji: Srpskainfo u školama u kojima su još tokom 19. vijeka nastavu pohađale i djevojčice (VIDEO, FOTO)

Prve srpske osnovne škole u Bijeljini i okolnim selima osnovane su prije skoro 200 godina.

Dva vijeka pismenosti u Semberiji: Srpskainfo u školama u kojima su još tokom 19. vijeka nastavu pohađale i djevojčice (VIDEO, FOTO)
FOTO: ARHIVSKA FOTOGRAFIJA

Tradiciju najstarijih semberskih škola i danas baštine OŠ “Sveti Sava” u Bijeljini i OŠ “Petar Kočić” u selu Brodac. Dok mnoge škole u Srpskoj kubure sa manjkom đaka, u ove dvije prosvjetne ustanove nema praznih klupa.

Pored škole u Tavni, za koju ne postoje precizni podaci kada je tačno počela sa radom, srpske škole su sredinom 19. vijeka, u tursko doba, osnovane u još nekoliko sela u Semberiji. Prva među njima je škola u selu Brodac, koja datira iz 1834. godine, dok je u Bijeljini Srpska osnovna škola počela sa radom 1838. godine.

Istorijski podaci o ovim školama i njihovom radu krajnje su oskudni, mnogi školski ljetopisi su stradali u ratovima, poplavama i požarima, ali u OŠ “Sveti Sava” u Bijeljini sa ponosom ističu tradiciju dugu 185 godina.

– Ovo je najstarija škola u Semberiji. Nekad je u ovoj zgradi bila i Učiteljska škola, prije 20 godina ovdje je bio i Pedagoški fakultet, ali je uvijek, još od davne 1838. godine, ovdje bila osnovna škola – kaže pedagoginja Aleksandra Divčić, pomoćnica direktora OŠ “Sveti Sava”.

Aleksandra Divčić škola Sveti Sava Bijeljina
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

S ponosom ističe da imaju 1360 đaka, iako se nalaze u centru grada, gdje živi uglavnom starije stanovnišvo. Ali, zbog tradicije i ugleda koji ima, mnogi roditelji iz drugih dijelova Bijeljine upisuju djecu u ovu školu.

– Naša škola je i omiljeno okupljalište djece i mladih. U centru grada nema mnogo igrališta i školsko dvorište je idealno mjesto za druženje, ne samo tokom školske godine. I u vrijeme raspusta ovdje se održavaju turniri u košarci i fudbalu i školsko dvorište je puno djece – kaže Aleksandra Divčić.

Na istom mjestu, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, djelovalo je prvo dječije zabavište u Bijeljini.

Školske graje ne manjka ni u selu Brodac, gdje OŠ “Petar Kočić” pohađa 346 đaka, među kojima su i 44 prvačića.

Ovo bogato i prostrano selo na obali Save ima najdužu tradiciju pismenosti i prosvećivanja među svim semberskim selima.

Kako objašnjava Ranka Savičić, defektologinja u OŠ “Petar Kočić” u Brocu, koja je istraživala istoriju srpskog školstva u ovom kraju, prva baza pismenosti u Semberiji je bio manastir Tavna.

Ranka Savičić škola Petar Kočić Brodac
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

– Škola u Tavni, prvobitno osnovana pri manastiru, bila je starija od naše, ali ona danas, nažalost, ne postoji. Zatvorena je, jer je zbog migracija ostala bez đaka. Tako je OŠ “Petar Kočić” Brodac najstarija i danas aktivna škola u Semberiji – kaže Ranka Savičić.

Još 1834. godine, kaže naša sagovornica, počelo je neformalno obrazovanje u ovom selu. Istina, nije to bila prava škola. Imućni mještani, mahom nepismeni, ali svjesni značaja obrazovanja, angažovali bi nekog pismenog, da njihovu djecu podučava čitanju, pisanju i računu. Sami su plaćali svoje “učitelje”.

– Takav vid školovanja je potrajao sve do 1885. godine i ranije je postojala školska zgrada, ali te godine, u doba Austrougarske, škola je dobila upravnika, uvedeno je zvono, napravljen raspored časova, a nakon završenog razreda đacima su izdavana svjedočanstva – kaže Ranka Savičić.

Problem je, međutim, bio što je većina roditelja semberskih đaka u to vrijeme bila nepismena. Učitelji su se dosjetili, kako da riješe taj problem i omoguće mama i tatama da “pročitaju” ocjene svoje djece.

– Izdavali su svjedočanstva u bojama: crveno su dobijali odlikaši, plavo dobri i vrlodobri đaci, a žuto oni koji su ostvarili uspjeh “dovoljan”. Đaci koji nisu prošli razred, pa su morali ponavljati, dobijali su bijelo svjedočanstvo, takozvanu “bjelaču” – priča Ranka.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Bročani su već početkom 20. vijeka bili među najobrazovanijim Sembercima, a škola u Brocu se pročula nadaleko, pa su u ovom selu, kao prosvjetari, radili i književnik Dušan Baranin i revolucionar Mitar Trifunović Učo.

I prva školovana učiteljica u Semberiji, Milica Krstić, djevojački Đaković, rođena je u Brocu i u svom zavičaju je od 1889. godine predavala u školi, čiju tradiciju baštini današnja OŠ “Petar Kočić”.

Ova izuzetna žena poživjela je samo 36 godina, ali je u svom kratkom vijeku mnogo toga preturila preko glave.

Život prve sembarske učiteljice od zaborava je sačuvan u knjizi “Žene u istoriji Semberije”, u izdanju Fondacije “Lara”. Da bi prikupile građu za ovu knjigu, Tanja Lazić, Ljubinka Vukašinović i Radmila Žigić su od 2010. godine, do 2012. godine pretraživale arhive, dokumente i stare novine.

Istraživanje bi ih često dovelo i na groblja. Upravo na groblju u Donjem Brocu, na njenom nadgrobnom spomeniku, našli su jedinu sačuvanu fotografiju učiteljice Milice Krstić.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

– Njen životni put je bio prava avantura. Kao dijete, u vrijeme srpsko – turskih ratova, ostala je siroče. Prebačena je u Rusiju, u izbjeglištvo. U Moskvi je završila osnovnu i višu učiteljsku školu – kaže autorka ove knjige, istoričarka Tanja Lazić, kustoskinja u Muzeju Semberije.

Kada se iz Rusije vratila u Beograd, mlada učiteljica Milica Đaković je tražila je da se vrati u svoj zavičaj. Po povratku se udala za svog kolegu i zemljaka, učitelja Stjepana Krstića.

– I njen život u Bosni je bio prava avantura. Radila je u Brocu, pa u Janji, Glamoču, Livnu, Lušci Palanci. Oboljela je kao vrlo mlada i preminula je u 36. godini. Po svojoj želji je sahranjena 1906. godine u Brocu i njen spomenik i danas postoji – kaže Tanja Lazić.

Tanja Lazić muzej Semberije Bijeljina
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Ona ističe da su, za razliku od mnogih drugih krajeva tadašnje Bosne, u Semberiji još u 19. vijeku školu pohađale i mnoge djevojčice.

– Da li su zakonske mjere primoravale roditelje da žensku djecu šalju u školu, ili su to sami odlučili, ne možemo sa sigurnošću znati. Ali, u školskim ljetopisima sačuvanim u Muzeju Semberije, i na  fotografijama razreda vidljivo je da su se školovala i ženska djeca, pogotovo nakon dolaska austrougarske vlasti – kaže Tanja Lazić.

Ističe da je početkom 20. vijeka, zahvaljujući Kolu srpskih sestara, u ovom gradu otvorena i Ženska zanatska škola.

Za to je umnogome zaslužna Marija Ćeranić Todorović, koja je službovala u Srpskoj osnovnoj školi kao učiteljica i koja je 1905. godine osnovala Kolo srpskih sestara.

U Bijeljini 1879. godine sa radom počinje i Narodna osnovna škola, ili kako su je zvali Komunalna škola, čiji je osnivač država Austrougarska. Pored đaka rimokatolika, evangelista i Jevreja, kolonizovanih iz drugih dijelova Monarhije, ovu školu je pohađao i veliki broj srpskih djevojčica i dječaka.

– Znatan broj djevojčica iz srpskih trgovačkih i zanatlijskih porodica iz Bijeljine, ali i iz okolnih sela, poput Pučila, Patkovače i Amajlija, pohađale su ovu školu, jer su njihovi roditelji, vjerovatno smatrali da je ipak bolje da njihova djeca steknu obrzovanje u zvaničnoj državnoj školi – kaže Tanja Lazić.

Dodaje da se, prema sačuvanim dokumentima, tek 1913. godine u prvi ženski razred Komunalne osnovne škole upisuje prva muslimanska djevojčica iz Bijeljine, Rašida Salihbegović.

– Za muslimansku zajednicu bilo je jedino prihvatljivo da djevojčice pohađaju vjersku školu. Državna osnovna škola, u to vrijeme, za njih je još uvijek bila tabu – kaže Tanja Lazić.

Podsjeća da su krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka i u Srpskoj osnovnoj školi i u Komunalnoj školi, postojali posebni razredi za dječake i djevojčice. U obje škole je radio veliki broj učiteljica, jer se nastojalo da u “ženskim” razredima predaju učiteljice.

– Neke od njih su se istakle čak i stručnim radovima, pa je tako ostalo zabilježeno da je učiteljica Milka Martinović 1895. godine u “Školskom vjesniku” objavila tekst “Dječije igre” – kaže Tanja Lazić.

Mnoge semberske učiteljice i učitelji u Bijeljinu i okolna sela su dolazili iz dalekih krajeva, a i ta tradicija je očuvana do danas.

Bratislav Hegeyessy -Hegiši- oš Brodac
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Tako se akademski slikar Bratislav Hegeši, rođeni Fočak sa diplomom Akademije umjetnosti u Banjaluci, obreo u selu Brodac, kao nastavnik likovne kulture. I riješio da tu i ostane.

– Prije 17 godina sam ovdje dobio posao na konkursu, pa sam se spakovao i došao. Prije toga nikad nisam bio u Brocu, a u Bijeljini samo jednom. Selo je prelijepo, đaci dobri, odmah sam ih zavolio, a vjerujem i oni mene – kaže nastavnik Bratislav.  

Pročitajte još

Drago mu je, kaže, što su razredi puni djece, to ga inspiriše. I što škola ima dugu tradiciju. I što selo ima pravoslavnu crkvu sa dva zvonika, kakve se rijetko mogu vidjeti u BiH.

Sve u svemu, Hegeši je postao Semberac, kao i mnogi drugi učitelji “dođoši” u posljednja dva vijeka.

FOTO: MINISTARSTVO INFORMISANJA I TELEKOMUNIKACIJA SRBIJA
FOTO: MINISTARSTVO INFORMISANJA I TELEKOMUNIKACIJA SRBIJA

Romantična ljubav Jovana Dučića

Srpsku osnovnu školu u Bijeljini pohađala je i prva bijeljinska pjesnikinja Magdalena – Maga Živanović-Nikolić i to u vrijeme kada je u toj školi, kao mladić, predavao mladi Jovan Dučić, koji će kasnije postati čuveni pjesnik i diplomata.

Dučić je u Bijeljini bio učitelj samo jedno polugodište, 1893. godine, ali to je bilo dovoljno da se između dvije poetske duše rodi romantična ljubav.

FOTO:
FOTO:

Da li je Dučić dekretom premješten u drugi kraj BiH zbog zabranjene ljubavi prema Magdaleni, kćerki iz bogate trgovačke porodice, ili zbog prosrpskih ideja, koje vlastima Austrougarske nisu bile po volji, ostalo je nerazjašnjeno.

Tek, Dučić i lijepa Maga su se, nakon rastanka, decenijama dopisivali. Ona se nikad nije udala, a ni on se nije oženio.

Obavezno školovanje mrtvo slovo na papiru

Bosanski sabor je tek 1911. godine, poslije tri decenije austrijske okupacije, usvojio zakon o obaveznoj nastavi u osnovnim školama za svu mušku i žensku djecu stariju od sedam godina, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Zakon je, međutim, ostao mrtvo slovo na papiru. Kako navode autorke knjige “Žene u istoriji Semberije”, Muslimanski klub iz Sarajeva je u Saboru tražio da se ženska muslimanska deca oslobode obavezne nastave i vlast je prihvatila njihov zahtjev.

Bonus video:

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu