Ova priča o ljubavi, časti, poštenju i viteštvu, ističe se svojom jedinstvenošću i dubokim porukama koje nosi.
Priča o vitezu Milovanu nas vodi kroz vrijeme i prostor, otkrivajući nam lik čovjeka velikog srca, Viteza Milovana. Ovaj junak priče pokazuje ne samo hrabrost i junaštvo, već i izuzetno razumijevanje koje ga je činilo daleko ispred svog vremena. Njegova djela i riječi i danas predstavljaju inspiraciju i primjer vrijednosti kojima bi trebalo da težimo.
Prema Popovićevim zapisima, čitava priča odvija se u okolini Plava, u prelijepom ambijentu Crne Gore.
Milovan se skinuo i legao. Legao je i čeka Stanu koja još sjedi na stolici. Rekao joj je da dođe, ali Stana je samo gledala u pod.
– Možda je s nekim zgriješila. Ali ću joj oprostiti. Niko neće ni znati – pomislio je on.
Ponovio joj je da dođe ponovo, ali ona je tvrdila da ne može.
– Bila si već s nekim? – pitao je, a ona je odmah odgovorila: “Ne”.
Ništa mu nije bilo jasno pa je pitao u čemu je problem.
– Ja volim drugog – poče da plače – al’ ništa nisam imala s njim. Oprosti. Molim te, oprosti, morala sam da ti to kažem ranije. Ali sam mislila da ću moći. Sada vidim da ne mogu. Ne mogu. Srce neće – rekla je ona kroz suze.
Milovan je pitao kada ga je upoznala, a ona ga je šokirala odgovorom da zapravo nisu ni riječ prozborili.
– Znam samo da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Svake nedjelje dođe na konju na pijac. A pijac je ispod mog prozora. Već nedjeljama, u isto vrijeme, izađem na balkon i mi se gledamo – ispričala mu je ona, a on je pitao: “Samo to”?
Stana je tvrdila da joj je to bilo dovoljno.
– Dobro – rekao je nesrećni Milovan, pa dodao:
– Spavaj, pričaćemo kad svane. Razumijem te. Sve je u redu.
Krenuo je u susjedno selo, tog srećnika Petra da potraži.
– Uđi, sjedi, samo da se umijem… – rekao je čovjek koga Stana voli, visok, crn i naočit.
Sjedali su jedan preko puta drugog. Kucnuše se dvije čašice.
– Kojim dobrom, prijatelju? – upita Petar.
Milovan mu je odgovorio da dobro nije za njega, već za Petra.
– Ja sam, kao što si možda čuo, juče oženio Stanu – Petar mu je rekao da je čuo.
Petar se pitao odakle ovako rano kod njega kući.
– Voliš li je? – upita Milovan.
Petar uzdahnu. Još jednu nasu.
– Ne mogu da odgovorim na to pitanje. To je tvoja žena i gotovo je sada – rekao je kroz uzdah.
Milovan mu je poručio da ništa nije gotovo.
– Nisam je ni poljubio. Kao ni ti. Ako je voliš, pođi sa mnom i vodi je, netaknutu – šokirao je Petra riječima.
Oblio ga je znoj.
– Kako da je vodim… Nije pošteno. Šta će reći svijet iz oba sela? – upitao je Petar.
Milovan je tvrdio da je pošteno.
– A svijet nek’ priča šta hoće. Ne bi bilo pošteno da ona pati. Ni ti da patiš. Ni ja da ljubim što mi Bog namijenio nije. To ne bi bilo pošteno. Nego, voliš li je? – upitao je Milovan.
Petar reče da je voli.
Nakon čas vremena, dva čovjeka su se na konjima probijala kroz pljusak i stigla pred kuću Milovana. A nakon dva časa, Stana je ušla u novi dom.
– Ko je ovo sine? – pitala je majka Petra, gledajući u lijepu Stanu, pokislu, nenaspavanu, zbunjenu i srećnu.
Petar je sve ispričao roditeljima, a oni su ćutali.
– Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je vitez, sine moj – izgovorili su njegovi roditelji, a Petar je to potvrdio.
Majka ga je posavjetovala da i on bude vitez, a pitao se kako.
– Imam li ja tri kćeri? Imaš li ti tri sestre? Hajd’ ponovo na konja, sine moj. Grijeh je da takav vitez ostane bez žene. Idi i dovedi ga. Nek’ bira koju će – rekla mu je majka.
Nakon dva časa, dva čovjeka, od kojih jedan vitez bijaše, jahala su po suncu koje je granulo iznenada, prenosi Kurir.
Tako je Milovan izabrao lijepu Božicu i odveo je u dom, u kom je još mirisala posteljina, neizgužvana i čista. I jedni i drugi su živjeli srećno, do kraja života.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu