Bojanu i Aleksandri je još tokom trudnoće rečeno da beba ima srčane probleme, ali oni su odlučili da se bore za njen život.
– Nikada neću moći dovoljno da zahvalim prvenstveno mojoj doktorki, koja je prihvatila da vodi moju trudnoću. Riječ je o docentkinji Mandić. Vječno ću joj biti zahvalna na tome kakav je čovjek, stručnjak, kakva je riznica znanja, a prije svega ljudskosti.
– Namjerno kažem “prihvatila” jer je trudnoća od starta bila visokorizična i dva puta mi je savjetovan prekid. Intuitivno sam znala da je sve OK i da to treba dokazati određenim dijagnostičkim procedurama, pri čemu sam imala njenu potpunu podršku. Cijeli proces smo prošle zajedno, onako kako je, po meni, jedino ispravno kada je riječ o odnosu ljekara i pacijenta- rekla je Aleksandra koja je i sama ljekar.
– Otkrivanje urođene srčane mane u toku trudnoće posebna je stvar, koja nije imala veze sa visokim rizikom na početku. Ustanovio ju je profesor Parezanović, takođe vrstan čovjek, ljekar, veličina u svakom smislu, koji je bio velika podrška u tome da se trudnoća nastavi. Naravno, potkovano svim relevantnim naučnim i kliničkim istraživanjima, kao i statistikama povoljnim kada je u pitanju stopa preživljavanja tako malih pacijenata.
– Inače, riječ je o urođenoj srčanoj mani, transpoziciji velikih krvih sudova, kada je život moguć ukoliko se problem reši operativno. Ono što je ključno, to je upravo podrška ljekara, saradnja ljekara i pacijenta, edukacija majke, odnosno roditelja o kakvoj mani je reč, o kakvoj operaciji, šta se očekuje, kakav je rizik. Kruna cijele priče je čitav kardiohirurški tim na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Tiršovoj. Tim anesteziologa, sestara, tehničara, čitavog osoblja, koji zaista besprijekorno funkcioniše -pohvalila je Aleksandra kolege.
– Proces je bio dug, svi smo zajedno istrajali i na kraju je ishod ovakav kakav je zahvaljujući, ne samo mojoj odluci kao majke, već i čitavom nizu podrške koju sam imala na putu da u svojoj odluci istrajem, na čemu sam beskrajno zahvalna. Možda sam birala teži, ali po meni ispravniji put, na kome ću pitati zašto, kako i tek posle “tri puta meri jednom seci” donijeti odluku.
Helena će uskoro napuniti dve godine, a sada je dobro i odrasta kao i svi njeni vršnjaci.
– Ona će se određeni period voditi kao kardiološki pacijent iz razloga što je posle jedne tako teške operacije potrebno vreme da se srce oporavi, da bez ikakve potpore u vidu terapije radi samostalno. Sada pije terapiju i uz redovne kontrole pratiće se kako srce radi i postepeno će se lekovi isključivati do trenutka kada joj više neće biti potrebni i kada će kontrole verovatno biti samo preventivne, na godišnjem nivou. Statistika govori da deca normalno rastu, odrastaju, imaju svoju decu… Mogu i sportom da se bave. Ukoliko sve prođe kako treba u toku same operacije i u postoperativnom toku i dete se adaptira na taj stres, šok i traumu, to je jedina operacija koja će biti urađena. Znači, nije potrebno više operativnih zahvata – objasnila je supruga pevača.
Bila sam spremna da podnesem sve što mi je Bog namenio, kakav god da je ishod, ali nisam želela da donesem odluku o okončanju jednog života pre nego što razmotrim sve mogućnosti. Na putu saznanja imala sam veliku podršku kolega koji su bili spremni da me saslušaju, posavetuju, objasne mi. Postojala je majčinska intuicija, ali i medicinsko obrazovanje mi je govorilo da nije sve rečeno. Zajedno sa doktorkom Vesnom Mandić krenula sam korak po korak, mislim da ne postoji dijagnostička procedura koju nisam prošla. Do dvadesete nedelje trudnoće borba se zasnivala na tome da dokažemo da je beba genetski zdrava.
Inače, Aleksandra je jednom prilikom objasnila da njihova ćerka gotovo nije imala šanse da preživi.
Porodila sam se u 25. nedelji i teorijski gledano moja beba nije imala šanse da preživi, ali je preživela. Ono što mi je u to teško vreme davalo snagu je bilo to da pričam samo sa lekarima. Nije me zanimalo šta će da mi kažu babe, dede, strine, tetke i drugi koji nemaju veze sa medicinom. Znanje i iskustvo lekara u koje sam imala poverenje mi je bilo najvažnije. S druge strane, bila mi je važna u tim trenucima i podrška porodice, kao i osećanje da sam dala sve od sebe da rodim zdravo dijete. I na kraju, vjera koja mi je davala snagu. Ne možete sve da kontrolišete- rekla je ranije Aleksandra.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu