Sada živi u Vladičinom Hanu, a više od polovine života, proveo je u selu Gornje Jabukovo, koje se nalazi na padinama Kukavice.
Prva sjećanja iz djetinjstva sežu mu još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ili kako on to voli da kaže, „za vrijeme bivše Jugoslavije“. Kaže da je išao samo u prva dva razreda osnovne, a potom je prestao da ide u školu, jer je počeo Drugi svjetski rat.
– Pod bugarskom okupacijom je bilo teško, nemaština i stalni strah od strijeljanja, batina i slično. Vraćao sam stoku sa paše, kada me je srela bugarska patrola, pitali su me da li znam gdje su partizani? Rekao sam da ne znam, a onda me je jedan od njih tako udario po licu, da i danas pamtim taj udarac – prisjeća se Miletija.
Kako kaže, tog vojnika sreo je ponovo, na jednom vašaru poslije rata u Božici.
– Pitao sam ga zašto je tukao djecu? Prvo je rekao, da nije on, a poslije da je moralo tako da bude. Nije moralo, dodao sam, djecu da biješ, nije moralo – sjeća se Miletija svog djetinjstva iz rata i poslijeratnog života.
Brat mu poginuo, živio u strašnoj nemaštini
Pred kraj Drugog svjetskog rata, u borbama sa balistima na Kosovu i Metohiji, poginuo mu je deset godina stariji brat. On sa mlađim bratom i roditeljima nastavlja život pod oslobodiocima u selu.
– Bila je strašna nemaština, naročito kada je nova vlast sprovodila tzv. otkup žita, i druge hrane. Dovijali smo se na razne načine da i njima damo nešto, kako ne bismo trpjeli posljedice, ali i da za sebe nešto sačuvamo. Išli su selom i uzimali žito, pasulj, stoku i tako redom. Ali, preživjeli smo i to. Mnogo smo se mučili, ne može to vrijeme da se poredi sada sa ovim, ta nemaština i sirotinja – dodaje Mladenović.
Iako je već počela industrijalizacija zemlje, Miletija i dalje ostaje u selu gdje radi kao rabadžija sa volovima. Neko vrijeme je bio i vodeničar. Brata je poslao u Vranje da završi opančarski zanat. Taj dječak je sada jedan od poznatih proizvođača obuće u ovom gradu.
– Ali jednog dana, izveo sam volove iz štale i prodao. Riješio sam da i ja tražim posao. Prvo nisu htjeli da čuju za mene, jer sam imao samo dva razreda škole, a potom su me nekako primili. Počeo sam da radim u Drvnoj industriji „Sloga“ i tu stekao i penziju. Dok sam još bio rabadžija, oženio sam se i dobio jednu kćerku. Dočekao sam unuke i praunuke. Bili smo siroti, ali uspjeli smo da steknemo dosta toga, napravimo kuću u gradu i da živimo od svog rada – sjeća se ova starina.
Kaže da ne zna u čemu je tajna dugovječnosti, te da je u mladosti bio samo jednom bolestan i to od upale pluća, piše Blic.
– Sada kada nekada odem kod ljekara, svi me pitaju isto, da im pričam o životu i kako sam dočekao ove godine. Ne umijem da objasnim, jer ne znam. Možda što sam stalno radio mnogo, a možda što nam je to porodično tako, da smo dugovječni – zaključuje Miletija Mladenović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu