Jednu takvu bitku vodio je i mali- veliki heroj Ognjen, čija mama Ana Anufrijev otkriva sve detalje te bitke. Ovaj hrabri dečak danas ima 10 godina, i neustrašiv je.
– Ognjen ide u četvrti razred Osnovne škole “Vojvoda Radomir Putnik” u Beogradu. Njegove borbe i dalje traju, ali su se u međuvremenu preselile na sportske terene, u dva paraolimijska sporta. Veoma aktivno se bavi paradresurnim jahanjem i plivanjem. Na nedavno održanom gradskom takmičenju u ovoj sportskoj disciplini osvojio je zlato – priča Ognjenova mama Ana Anufrije i dodaje:
– Na beogradskom prvenstvu u plivanju za osobe sa invaliditetom, u oktobru ove godine, osvojio je dvije zlatne medalje: na 50 metara slobodnim stilom i na 100 metara slobodnim stilom – dodala je.
Ognjen je aktivan član Sportskog Saveza osoba sa Invaliditetom grada Beograda i 2021. godine proglašen je za najmlađeg i najperspektivnijeg sportistu godine sa invaliditetom, a ove godine je dobitnik prestižne sportske stipendije.
– Mi se trudimo da od njega ne skrivamo njegov težak početak i dug boravak u inkubatoru. Postajemo sve svjesniji da koliko god mi učimo njega – on nas uči mnogo više. Borba sa kojom on živi od svog prvog prijevremenog dana, kada je došao na ovaj svijet, i dalje traje, a njegova upornost je sve veća i sve izraženija i od njega učimo o najvažnijim lekcijama o životu, vrijednostima u životu, sreći, izazovima i ciljevima. Osmijeh kojim on zrači naš je najveći uspjeh – rekla je ova majka.
Mama prijevremeno rođene bebe ima jedan apel za sve:
– Činjenica da su svi njegovi saborci iz inkubatora djeca koja su najveći borci koje sam imala prilike da upoznam u životu, kao i da je neophodno da o ovoj temi stalno pričamo i podižemo pažnju javnosti, tjera me da vas zamolim da danas u ime malih divova obujete ljubičaste čarape, ili prebacite preko ramena ljubičasti šal ili barem na tren stanete pored neke znamenitosti koja ovih dugih novembarskih noći gori plamenom ljubičastog svjetla, u njihovu čast. Neka ove svjetlom obojene ljubičaste molbe danas lete onima kojima su ovog trenutka najpotrebnije – bebama na odjeljenjima neonatologije i njihovim roditeljima – poručila je majka Ana.
Prije nego što je rodila Ognjena, Ana je već bila trostruka mama. Sinove Nenada (29), Ivana (25) i Aleksu (18) rodila je prirodnim putem. Kaže da u prvoj ni u drugoj trudnoći nije imala zdravstvenih problema. Dok se čekao dolazak Alekse, javile su se “male smetnje sa venama”, ali one nisu ugrozile ni njeno ni zdravlje njene bebe.
– I četvrta trudnoća je tekla kako treba do 12. nedjelje, kada mi je ustanovljena slabija cirkulacija krvnih sudova i tromboflebitis (zapaljene površinskih vena, prim.aut.). Međutim, ljekari su bili ubijeđeni da ću moći da iznesem trudnoću do 35, 36. nedjelje – priča ova mama.
Pokušavali su da kontrakcije drže pod kontrolom, ali se desilo ono što danas Ana naziva “prvim šokom”.
“Vidio se svaki krvni sud na njegovom tijelu”
– Ognjen se rodio prvog dana sedmog mjeseca ili kako bi ljekari rekli, u 28. gestacijskoj nedjelji. Prirodnim putem – nastavlja.
Kada priča o tom danu, sjeća se svakog trenutka. I da se sve desilo “iznenada, neočekivano, brzo”.
– Pucanje vodenjaka, pregled kod načelnika, spuštanje u salu, sve je trajalo 15 minuta. Sjećam se tog ogromnog straha. Nisam se plašila zbog sebe. Nisam ni bila svjesna da sam i ja u opasnosti, bojala sam se za svoju bebu – rekla je ova majka.
Ognjen se rodio u GAK “Narodnom frontu”. Bio je težak 1.140 grama i dugačak 40 centimetara.
– Bio je mali, providan, vidio se svaki krvni sud na njegovom tijelu. Okice su mu bile zatvorene. Jedva se čuo njegov plač – ističe.
Kaže da su ti prvi trenuci trebalo da budu najsrećniji momenti. Ali se sve odvijalo drugačije. Ognjen je odmah prebačen na Institut za neonatologiju, a ona je ostala još nedjelju dana u porodilištu. Iako napominje da je sebe tada stavljala “u četvrti i peti plan”, morala je da zbog infekcija koje je dobila na porođaju, izdrži razdvojenost od sina. Ognjena je za to vrijeme svakog dana posjećivao tata.
– Najteže je bilo izaći iz porodilišta. Trebalo je da nosim bebu u naručju. Izašla sam praznih ruku i praznog srca – prisjeća se majka Ana.
“Svakog jutra mijenjaju se dijagnoze”
Ana dodaje da je nju put od porodilišta do Instututa trajao kao vječnost.
– Kada sam vidjela Ognjena, pomislila sam kako je na porođaju izgledao bolje i ljepše. Vidjela sam sve te aparate, brojeve, moje ime na inkubatoru – dodala je Ana.
Uz svu zahvalnost koju osjeća prema ljekarima i medicinskom osoblju sa Instituta kaže da su oni bili ti koji su prvi milovali njenog sina. Ona je na prvi zagrljaj morala da čeka.
– Dan je bio kao godina. Ali naučite da budete strpljivi. Mene je Ognjen naučio tome, ja prije njegovog rođenja uopšte nisam bila strpljiva. Ali morate da budete. Svakog jutra dolazite u bolnicu, mijenjaju se dijagnoze. Najgore je kada vam kažu: “Stanje nepromijenjeno, čekamo”. A smrt je pored vas. Vi zapravo čekate da se smrt ne desi. I bila sam svjedok kada su neke bebe izgubile bitku – priča Ana.
Naglašava da je morala da bude hrabra jer je vidjela koliko se njen sin bori.
– Vidite njega tako malog borca… Ognjenu je na putu do Instituta stalo srce. Imao je dva izliva krvi u mozak, ciste koje su se javile kao posljedica toga i koje su nestale nakon sedam mjeseci, dva puta upalu pluća, infekcije, anemiju zbog koje je primao transfuziju. Bila mu je otvorena aorta između srca i pluća, koja je zarasla prije nego što je došlo vrijeme za operaciju – navodi Ana.
Veliku podršku pružali su joj sinovi i suprug.
– Mom mužu je ponekad bilo i teže nego meni, ali muškarci su drugačiji od nas žena, ne pokazuju to. I on nije hteo da pokaže kako se zaista osjećao – rekla je Ana.
Najteži period trajao je više nedjelja, a onda su Ana i njena porodica dobili najljepšu vijest.
– Rekli su nam tada da je Ognjen dobio 25 grama. To je za nas bilo kada da se ugojio četiri puta više jer se dešavalo da njegova kilaža padne i na 890 grama. Mali znak napredovanja najavio je veliki preokret. Kada sam ga uzela u naručje, javio se taj tračak spokojstva i nade da će sve biti u redu – rekla je majka.
Ognjen je napustio odjeljenje intenzivne njege, a mama je dobila priliku da svakog dana u sobi razvojne njege, kako se na Institutu zove za mnoge mame najdivnija prostorija, sa svojom bebom bude sat vremena.
– Počeo je tada i da doji. Sjećam se da je prvi put jako povukao (smijeh), što je za ljekare bio veoma dobar znak. A za mene ogromna radost – rekla je.
Ognjen je nakon 72 dana na Institutu, od kraja marta do početka maja, sa porodicom “krenuo” kući.
Kući je došao sa 2. 5 kilograma i uhodanim ritmom, budio se i jeo na svaka tri sata.
– Bio je on tada još mali, ali ne i za nas. Nama je bio tako velik – naglašava Ana, piše Žena Blic.
Prijevremeno rođenje je ostavilo posljedicu, cerebralnu paralizu. Kako kaže Ognjenova mama, u pitanju je njen najlakši oblik.
– On je jedan jako veseo, neustrašiv, pričljiv dječak. I ako mogu da se pohvalim, a i drugi se slažu, veoma talentovan za slikanje – poručuje.
Ognjen je sa 10 mjeseci krenuo na redovnu fizikalnu terapiju.
– I kada bi razgovarao sa drugom djecom, šta god da su pričali, on bi se pohvalio da ima trojicu braće – prisjeća se mama Ana tog perioda.
Podrška malim divovima nikad veća
Udruženje roditelja prijevremeno rođene djece Srbije Mali Div tim povodom zahvaljuje se svima koji su učinili da kraj 2023. godine medicinske ustanove koje imaju neonatološka odjeljenja u Srbiji dočekaju sa boljom medicinskom opremom neophodnom za zbrinjavanje prevremeno rođene djece. Ovo udruženje je uz pomoć ostalih dobrotvora doniralo Klinici za pedijatriju u Nišu dva inkubatora.
– Za osnivače i aktiviste našeg udruženja veoma je važno da se u Srbiji što prije promijeni porazna statistika – procenat prijevremeno rođene djece sa kasnijim dugoročnim zdravstvenim teškoćama kreće se od 30 do čak 60 odsto. U tom smislu veoma je važna opremljenost neonatoloških ustanova i centara, kao i podrška roditeljima – kaže Vera Bikicki Ivezić, predsjednica udruženja Mali Div. Svaka 11. beba u Srbiji, odnosno 4.000 beba godišnje rodi se prevremeno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu