U razgovoru za “Blic” on i njegova supruga Slađana sa kojom ima dvoje djece otkrili su nam koliko je teško biti uspješan, kako izgledaju momenti pred utakmicu, ali i da li porodica ispašta zbog njegovog odsustva.
Sa Mandićem smo sumirali utiske nakon Olimpijskih igara.
– Po povratku sa Olimpijskih igara sam imao samo dva slobodna dana i zatim sam se uputio u Ameriku gdje se održava vaterpolo kamp. Osjećaj je prelijep, moje treće zlato, a četvrta olimpijska medalja – priča Dušan i otkriva kako je protekao doček kod kuće:
– Odmah sam se sa porodicom uputio u Zapadnu Srbiju, na Drinu, gdje Slađina porodica ima vikendicu. Njena mama i brat su mi napravili iznenađenje, organizovali doček uz trubače, jagnje, prase, rakiju. Bilo je odlično, pravi srpski doček ovog puta.
Spisku priznanja i nagrada pridružila se i ova sa Olimpijskih igara u Parizu. Za svaku od njih uložio je mnogo rada, znoja, nerviranja, a svaka mu je kako kaže, podjednako draga.
Svaka je na svoj način posebna, počevši od OI London 2012 pa sve do Pariza 2024. Neminovno je da se zlatne medalje sa Olimpijskih igara izdavajaju kao omiljene i imaju posebno mjesto.
Na pitanje kakav je osjećaj znati da ste najbolji među najboljima, Mandić kaže: Drago mi je što sam konstantnim radom, trudom i požrtvovanošću došao do tog epiteta. To je nešto na čemu uvijek treba da se radi. Uvijek se iznova dokazivati i sam sebi i uvek težiti da prevaziđeš samog sebe.
Uvijek se tražio, promIJenio je nekoliko sportova, a kako kaže, žrtva je neminovna da bi uspjeh bio zagarantovan.
– Promijenio sam nekoliko sportova, tenis, jedrenje, džudo, plivanje i na kraju vaterpolo. Da bi uspio u bilo čemu neophodna je upornost, rad, trud. Teško jeste i često umijem da kažem: “Ako misliš da je teško trenirati, probaj da izgubiš” – priča on i otkriva kada je počela ljubav prema ovom sportu:
– S obzirom da sam sa mora, plivanje nam je u krvi. Kako su mi časovi bili po malo dosadni, prešao sam na vaterpolo. Svidio mi se rad sa loptom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu