Htio im je nešto pokazati, što po svoj prilici Banjalučani do tada nisu vidjeli, a ni čuli. Radio prijemnik!
Ovu atmosferu vjerno nam dočarava istoričar Zoran Pejašinović, koji objašnjava da je profesor Kokanović, u stvari, u Gimnaziji organizovao slušanje radija ili „radio-stanice’’, kako će pribilježiti onovremene novine.
– Ne možemo sa sigurnošću reći da li je profa Kokanović prvi u Banjaluci nabavio radio prijemnik ali, sudeći po tom novinskom članku, biće da jeste. Iako je bilo loše vrijeme, koje je ometalo signal, prisutni su mogli da slušaju „koncerte iz Rima, Lajpciga i Berlina”, kao i da čuju „glasove ljudi i instrumenata koji su došli iz veoma velikih daljina – koje sa nama nisu vezane žicama” – napisao je profesor Pejašinović na svom Fejsbuk profilu.
Uskoro su Banjalučani počeli nabavljati tu novotariju, pa je polovinom tridesetih godina grad već imao „veliki broj radio-pretplatnika i amatera”.
Zanimljivo, Banjaluka je 1935. godine u Ženevi dobila i svoju talasnu dužinu.
– Iste godine, negdje s jeseni, u Ulici kralja Alfonsa, to jest u Gospodskoj, otvoren je prvi „Radio salon”. Taj salon bio je uređen „elegantno, potpuno prema velegradskom uzoru”, a u njemu su se mogle kupiti „najnovije tekovine u radio produkciji – navodi Pejašinović.
Radio salon je imao i servis za opravke i skladište rezervnih dijelova.
Njegov vlasnik bio je Lazo Divjak, „poznati stručnjak u radiotehnici”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu