Taj momenat gostovanja našeg pozorišta u Rusiji bio je uzbudljiv za cijeli ansambl. Dvije nedjelje smo bili u tadašnjem SSSR, sedam dana u Moskvi, sedam dana u Sankt Peterburgu (tada Lenjingrad). A na turneju Bekim i ja krećemo kao momak i djevojka. Ali stalno je među nama promejnljivo, ide dobro, pa ne ide. Prođe Moskva i dođe Lenjingrad, obilazimo muzej Ermitaž, a ona koja nas vodi po njemu u razgledanje je prelijepa Ruskinja Ljudmila. Kosa joj do pola leđa, plava. I svi muškarci oko nje.
I Bekimu se ona dopadne, a i da presječe jer je naša veza ne baš čvrsta. I on krene sa Ljudmilom, a ja igram neke predstave. Strašno. Njega nema u hotelu, čekam ga, patim. Nema ga. Uto nailaze moje drugarice Rada Ðuričin i Olga Savić. Napolju je minus trideset, a one kažu: „Ajde da prošetamo da ti bude lakše.“ Tu je bio veliki park. Šetamo i vidimo u daljini vatricu. Krećemo ka njoj, tu je jedan krug i na sredini večita vatra a jedna babuška sa metlom čisti snijeg. Čuva vječitu vatru. Razmijenimo s njom par riječi. U tom trenutku nailazi čovjek s violinom i kaže: „Djevuške, šta radite?“, i kreće u toj noći da svira. I kada sam se sjećala svega toga, pomislim, da nije bilo tako kako je bilo, možda nikada ne bih imala fantastičan doživljaj kao te noći. I uvijek sam tako gledala stvari u životu.
Bekim nije došao te noći, već tek sutradan na voz. I Ljudmila dolazi da ga isprati. Cijeli ansambl je napolju, a oni se pred svima ljube. I ja to vidim. Brzo se stigne do Moskve, a do Beograda poslije dvije noći. Njega cijeli ansambl prezire. Ljudi su na mojoj strani. Dim ide iz lokomotive i kao da je Ana Karenjina. Svi idu na ručak u vozu. Bekim sam u kupeu, niko mu ne prilazi. On kao čita knjigu. I ja dođem i kažem mu: „Zdravstvujte. Šta čitate?“ Vidim da mu je zaigrao osmijeh. Prihvata moj zagrljaj, a ansambl reaguje: „Mi smo prezreli Bekima, a Branka mu se vraća.“
Bekimova harizma bila je toliko jaka da sve ono pored njega ostaje neprimjetno. Tek su poslije ljudi rekli: „Jao, pa ti si bila tako zgodna. Pa i ti si dobra glumica.“ Tek poslije. Znate šta, ispod velikog hrasta ništa ne može da raste. Ali mene nije to doticalo. Nije mi smetalo. Radovala sam se. Nisam imala kompleks manje vrijednosti. I poslije toga se veza učvrstila. Zbližili smo se. I on je imao dilemu u vezi sa mnom. Rekao je mom tati da sam ja malo skakutava. Istovremeno, govorio je da se neće oženiti glumicom, pričala je jednom prilikom Branka Petrić za Nedeljnik.
Bekima Fehmiju domaća i svjetska publika pamti po veličanstvenim ulogama u “Skupljačima perja”, “Specijalnom vaspitanju”, “Avanturistima” i koji je svojevremeno izvršio samoubistvo, prenosi Blic.
Bekim je ostavio oproštajno pismo
– Da, to je bio jako dobro izrežiran momenat odlaska. Da sve bude jasno, da se ispoštuje i estetika samog čina… To je bila vrhunska estetika odlaska. Kad se to desi, mnogi ljudi imaju potrebu da vam ispričaju za svoje slučajeve, tako sam i ja saznala za mnoge slučajeve, jedna mi je prijateljica rekla: “Moj tata je pucao sebi u lice”, to je strašna slika… A kod Bekima je bio samo jedan mali ožiljak na sljepoočnici, a lice mirno i lijepo – rekla je glumica za domaće medije i potvrdila da je njegov pepeo prosut po prizrenskoj Bistrici.
– Da. Mi smo odavno o tome pričali. Moja djeca znaju – moj pepeo će ići u more, njegov je otišao u Bistricu, a svaka rijeka se uliva u more, pa ćemo se naći.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu