Potom i pod Austrougarima, u vrijeme jačanja srpske inteligencije i duhovnog preporoda kada se materijalno bogatstvo nije sticalo samo za sebe, već i za rod i Crkvu, prosvjetu i sveopšti narodni napredak.
Ako se sama riječ bogat, tumači korijenom bog – što znači onaj koji daje, davalac, onda se za srpske građanske porodice u Foči, a među njima posebno za Hadživukoviće, može reći da su bile istinski bogate, jer su za očuvanje srpskog imena, oslobođenje i ujedinjenje srpstva nesebično davale svoje znanje, trud, rad i svoj imetak, a naposlijetku i svoje živote.
Hadživukovići su učestvovali u svim bunama protiv Turaka, gradili su i materijalno pomagali, sa ostalim fočanskim Srbima, srpsku osnovnu školu i Crkvu Svetog Nikole u Srpskoj Varoši, predvodili crkveno-školsku opštinu, “Srpski soko”, “Pobratimstvo”, Srpsko pjevačko društvo “Sveti Sav”“, utemeljili i pomagali Srpsko društvo “Prosvjeta”.
Bili su među najpoznatijim i najvještijim tufegdžijama na ovim prostorima. NJihove puške, koje je nadaleko pratio dobar glas, osim odličnim kvalitetom, odlikovale su se i velikom umjetničkom vrijednošću i bile su prava remek djela ukrašena dragim kamenjem i šarama od srebrne žice.
Još za vrijeme Turaka, dakle prije dolaska Austrougara, koji će zabraniti izradu pušaka i dugih noževa, sa zanata prelaze na trgovinu za koju pokazuju izuzetan dar i preduzimljivost. Kao da im je intuicija, to njihovo bogom dano šesto čulo za predviđanje poslovnih poteza, došapnula da na vrijeme napuste tufegdžijski zanat.
Tokom 19. vijeka razvijaju veliku trgovačku mrežu i preko Dubrovnika trguju ponajviše sa Trstom i Venecijom.
Hadživukovići su među prvima bili i u velikim srpskim stradanjima. Ubijani su i odvođeni u logore 1914. godine od Austrougara, a 1941. od ustaša.
U osvit Prvog svjetskog rata, u ljeto 1914. među šestoricom najuglednijih fočanskih Srba, istaknutih rodoljuba, koji su strijeljani na dva mosta u Foči, našla su se trojica Hadživukovića – braća Đorđe i Niko i njihov rođak Milan, koji je nekim čudim preživio strijeljanje, a zatim i tamnovanje u austrijskom logoru u Aradu.
Nekoliko decenija kasnije, uslijediće odovođenje fočanskih Srba u hrvatske logore, a iz brižljivo sastavljenog porodičnog rodoslova može se vidjeti da je na desetine članova ove fočanske porodice skončalo u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Među njima je Milanov sin Živojin Hadživuković, student ekonomije u Beogradu i Jevrosima Hadživuković, supruga Vlada Hadživukovića, najbogatijeg Fočaka između dva rata.
Hadživukovići su učestvovali u oba antifašistička pokreta, ginuli su i kao partizani i kao četnici, borili se na Sutjesci, Sremskom frontu…
Porijeklom od Tomića, knezova iz junačkog Drobnjaka
Ova znamenita porodica potiče iz oblasti Drobnjak u današnjoj Crnoj Gori, ali što je važno istaći, u vrijeme kada je njihov predak Vuko Tomić doselio u Foču, to područje je bila stara Hercegovina u okviru Osmanskog carstva, baš kao i fočanski kraj.
Hercegovačko pleme Drobnjak će u sastav Crne Gore ući u drugoj polovini 19. vijeka, nakon srpsko-turskih ratova i Hercegovačkog ustanka, što će biti zvanično potvrđeno 1878. godine na Berlinskom kongresu.
Iste godine Bosnu i veći dio stare Hercegovine, pa tako i Foču, zaposješće Austrougarska, čime će se podijeliti ovo istorijsko područje koje je vijekovima imalo zajedničku sudbinu. Austrijskom okupacijom promijenjen je “jaram za jaram” i zaustavljeno prisajedinjenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori, čemu se težilo ustankom od 1875. do 1878. godine.
Dodatnu podjelu Hercegovine na okupiranom području napravila je Austrougarska 1885. godine, odvajanjem fočanskog sreza od Hercegovine i pripajanjem Bosni, odnosno sarajevskoj oblasti. Slično je uradila i Srpska pravoslavna crkva nakon Prvog svjetskog rata i ujedinjenja, kada je Foču i Čajniče izuzela iz Hercegovačke eparhije i pripojila Dabrobosanskoj mitropoliji.
Travnik-Nikšić-Drobnjak-Foča
Ako se ide dalje u prošlost i prati loza Hadživukovića, dolazi se do zanimljivih podataka o kretanjima srpskog stanovništva nakon pada pod Turke.
Tomići iz Drobnjaka, od kojih porijeklo vode fočanski Hadživukovići, potiču od plemena Novljana, koje je u Drobnjak doselilo sa područja Rudine i Banjana između Nikšića i Bileće. Prethodno su Novljani u taj kraj Hercegovine stigli, kako to navode istoričari i etnolozi, sa područja Travnika u srednjoj Bosni, a nakon dolaska Turaka 1463. godine.
U uslovima “ili vjeru mijenjati ili se seliti” odabrali su ovo drugo, piše istoričar, etnolog i geograf Svetozar Tomić u svom djelu “Drobnjak-Piva-Banjani”, a na osnovu veoma živog predanja koje se, kako ističe, sačuvalo među Drobnjacima.
Bježeći od turskog zuluma prvo su se naselili u hercegovačkim planinama u blizini Nikšića, a kada je i na tom području pritisak turskih osvajača postao neizdrživ, polovinom 16. vijeka, pomjerili su se u još više planine – jedni na sjever u Drobnjak, ugnijezdivši se pod sami vrh Durmitora, na područje današnjih opština Šavnik i Žabljak, među njima i preci Hadživukovića, a drugi na jug, u Crnu Goru pod Lovćen, među kojima su bili i preci porodice Petrović NJegoš, koja će kasnije vladati Crnom Gorom.
Istoričar Svetozar Tomić 1902. godine piše da “porodica Adživukovića u Foči i danas u Previšu ima svoju zidinu i kućevni miljć – zemljište što je oko kuće i na kome je sama kuća”, a da se otprilike prije sto godina odselila iz Previša u Drobnjaku i “pređe se zvala Tomići, no po dedi Vuku, koji je išao u Jerusalim, prozovu se Adživukovići”.
Familija Tomić oduvijek je davala plemenske knezove. O tome piše i list “Glas Crnogorca” 1888. godine, navodeći deset najznamenitijih porodica u Drobnjaku, “koje su uvijek rađale ljude i junake”, a među kojima su Tomići na prvom mjestu.
“Kuća Tomića imala je kneževstvo i ono je bilo našljedno, drugoga nije moglo dopasti osim Tomića…”, pisao je “Glas Crnogorca”.
Hadži Vuko Tomić
Krajem 18. vijeka, mladi zanatlija Vuko Tomić, rođen 1765. godine, kako se navodi u rodoslovu, doselio se sa Previša iz Drobnjaka u Srpsku Varoš u Foču, koja je u Hercegovačkom sandžaku bila važan zanatsko-trgovački centar.
U Foči se Vuko Tomić bavio izradom oružja i postao je imućan domaćin i kao takav otišao je u Jerusalim, na Hristov grob, gdje je po tadašnjem običaju dobio titulu hadžija, navodi se u rodoslovu Hadživukovića.
Rodoslov je, na osnovu dokumenata iz Narodne bibioteke Srbije i porodičnog predanja, 1987. godine u Beogradu sastavio LJubomir Kovačević, a u Foči ga posjeduje i Mira Jelić Hadživuković, unuka Nika Hadživukovića, koji je bio praunuk hadži Vuka Tomića.
Džeferdar Hadživukovića u muzeju na Cetinju
Alija Bejtić u svom poznatom djelu “Povijest i umjetnost Foče na Drini” navodi da su fočanski puškari, među njima Hadživukovići, kovali, opremali i popravljali dvije neobično luksuzne vrste pušaka: džeferdare – duge i vrlo skupe puške (naziv potiče od arapskog dževher – nakit), ukrašene sedefom, dragim kamenjem i srebrnim vezom, te puške pećanke – kratke puške zapasnjače, takođe, bogato ukrašene, ali nešto drugačijom tehnikom ukrašavanja, nazvane po gradu Peći, gdje su se najprije izrađivale.
Francuski geolog Ami Boue, piše dalje Bejtić, u prvoj polovini 19. vijeka obišao je južnoslovenske krajeve u turskoj carevini i zapisao da je po kvalitetu i ljepoti noževa, čijom izradom se uglavnom bavilo muslimansko stanovništvo, Foča prednjačila i bila u rangu sa Carigradom, a isto tako značajnu i veliku ulogu imala je i u izradi pušaka.
“Damascirane puške zovu se dževerdeni ili dževerlije. Ovakvih ima naročito u Hercegovini, u Crnoj Gori i u Arnauta, a mnoge od njih pravljene su u Foči”, navodi francuski naučnik.
Nadežda Hadživuković iz Novog Sada, supruga univerzitetskog profesora i srpskog naučnika svjetskog glasa Stevana Hadživukovića, priča da se jedna takva puška koju su izradili preci njenog muža nalazi u muzeju na Cetinju.
– Kada smo obilazili Crnu Goru, u muzeju na Cetinju, Stevan je prepoznao pušku iz njihove kuće, jer oni su se odavnina bavili izradom oružja. U muzeju je pisalo da je puška poreklom iz Foče, a vlasnik nepoznat, međutim, on je znao da je iz njihove kuće, ali nikad nije hteo da se bavi time, da tvrdi čija je, samo ju je prepoznao, tako je meni preneo. NJegovi preci učestvovali su u svim ustancima na srpskoj strani protiv Turaka – kaže Nadežda Hadživuković.
Borci za srpsku autonomiju i utemeljivači “Prosvjete”
Praunuk hadži Vuka Tomića, čuveni ljekar Risto Jeremić (sin Vukove unuke Riste Hadživuković) sa studija u Beču i Gracu donio je u Foču napredne ideje, pa je 1893. zajedno sa rođakom Milanom Hadživukovićem pokrenuo “Srpski soko”, prvi u BiH, a zatim i Trezvenjačko društvo “Pobratimstvo”.
Iz društava “Srpski soko” i “Pobratimstvo” ubrzo će se u BiH razviti veliki pokret mlade srpske inteligencije čiji će jedan od nosilaca biti Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta”.
U julu 1902. godine, 29 srpskih intelektulaca u BiH, među kojima je Risto Jeremić, uputili su proglas srpskom narodu da prihvati i pomogne osnivanje “Prosvjete”, koja bi pružala materijalnu pomoć đacima i studentima, te radila na prosvjećivanju naroda, što je naišlo na pozitivan odjek.
Poziv da se učlane i prilozima pomognu osnivanje “Prosvjete” sa oduševljenjem su prihvatili i Hadživukovići iz Foče, koji će postati veliki dobrotvori ovog društva i jedni od njegovih utemeljivača.
U kući čuvenih trgovaca, sinova Sima Hadživukovića, Nika i Đorđa, koji su bili prvi rođaci Rista Jeremića i danas se čuva plaketa “Prosvjete” iz Sarajeva iz 1905. godine. Na plaketi je prikazano kako “Prosvjeta”, u liku žene sa visoko podignutom bakljom, pozdravljena od đaka, dijeli lovorove vijence srpskim pregaocima, utemeljivačima ovog društva. Na plaketi piše “Prosvjeta svome članu utemeljaču – Sinovima S.H.Vukovića”.
Unuk hadži Vuka Tomića, Simo Hadživuković, rođen 1830. godine, brat majke Rista Jeremića, bio je ugledni fočanski trgovac. Imao je pet sinova, koji su nastavili porodični posao, trgujući raznim vrstama robe, pogotovo tekstilom i odjećom koju su nabavljali iz Trsta i Venecije.
“Pomagali su siromašnima, zidali su crkvu, davali za crkvu i školu, tada su inače svi bogataši puno davali za narod, nije bilo nijednog da nije pomagao”, priča Nikova unuka Mira Jelić.
Braća Niko i Đorđe, navodi Mira, cijelog života bili su nerazdvojni, mnogo su se voljeli i živjeli su u porodičnoj zajednici.
Zajedno su otvorili dućan, firmu pod nazivom “Sinovi Sima Hadživukovića”, a kada su dovoljno zaradili zajedno su i kuću kupili, da bi se iste te godine zajedno i oženili – Niko Vojisavom Sunarić iz Vlasenice, a Đorđe Persom Mazić iz Foče.
Sa njima je živio i najmlađi brat Dimitrije, dok su starija braća Todo i Jovo, imali zasebne poslove i živjeli su odvojeno.
Dvojica braće od djetinjstva se nisu razdvajali, a zajedno su i mučenički postradali.
Iza Nika i Đorđa, istaknutih članova “Srpskog sokola”, koji su 1914. ubijeni kao taoci na mostovima u Foči i Brodu na Drini, ostalo je 16 djece. Niko je imao jednog sina i sedam ćerki, a Đorđe tri sina i pet ćerki i sve ih je podizala Nikova supruga Vojisava, jer je Đorđeva supruga Persa preminula još tokom Prvog svjetskog rata.
Ostavši bez svojih hranitelja, uspijedile su mukotrpne godine za ovu mnogočlanu porodičnu zajednicu. Mira priča da su djeca, među kojima je bila i njena majka Marica, kako su stasavali, jedni druge školovali – kako jedno završi školu i zaposli se pomaže mlađem i porodica se tako, uprkos veoma teškom stanju nakon gubitka nosilaca domaćinstva, polako oporavljala.
Porodično stradanje u dva rata na dva mosta
Tek što su stali na noge, dolazi Drugi svjetski rat i novo stradanje. Nikov sin jedinac Danilo, pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini, kako priča Mira, zamjenik komandanta u četničkom štabu u Foči, i njegova sestra Dara, potpredsjednica ženskog Ravnogorskog pokreta u Foči, na kraju rata odstupali su sa crnogorskim i hercegovačkim četnicima u Sloveniju.
Nakon što su ih partizani zarobili u mjestu Zidani Most, Dara je vraćena u Bosnu i osuđena na robiju, a Danilo je ubijen i bačen u jednu od slovenačkih jama.
Otac i sin, Niko i Danilo Hadživuković, stradali su u dva svjetska rata na dva mosta – prvi od Austrijanaca na mostu princa Karla u Foči, a drugi od partizana na Zidanom Mostu u Sloveniji.
Pogibija Nikovog sina, nije jedino stradanje potomaka Sima Hadživukovića u Drugom svjetskom ratu. Od Nikove sestre Ane, koja je bila udata za fočanskog trgovca Stjepana Jovičića sa kojim je živjela u Sarajevu, ustaše Maksa Luburića 1945. godine ubile su dvije ćerke – Jovanku i Maru, te unuku Mirjanu, Jovankinu ćerku.
U ratu je stradao i Simov unuk, Anin sin Tatko Jovičić, a u Bici na Sutjesci u partizanima je poginuo Blažo Hadživuković, sin od Nikovog najmlađeg brata Dimitrija.
Ustaše su ubile i Vasilija i Sveta Hadživukovića, unuke od Simovog brata Vasilija. U partizanima su poginuli i njihovi rođaci Božo Hadživuković i ljekar Rosa Hadživuković, a u Jasenovcu je stradao i đak Slobodan Hadživuković, sin od rođaka LJuba.
Srpski zbor u BiH 1899. – preteča Narodne skupštine RS
Posebno mjesto u kući Nika i Đorđa Hadživukovića zauzima velika uramljena fotografija na kojoj piše “Srpski narodni predstavnici iz Bosne i Hercegovine na zboru u Sarajevu decembra 1899”.
Na slici je šezdesetak narodnih prvaka, koji su krajem 19. i početkom 20. vijeka predvodili veliku borbu Srba u BiH za atonomiju crkveno-školskih opština i za očuvanje srpskog imena, pisma i jezika u vrijeme austrijskih pokušaja promjene identiteta i nametanja bosanske nacije i bosanskog jezika.
Fočanske Srbe na tom zboru predstavljao je Todo Hadživuković, najstariji brat Nika i Đorđa, kao predsjednik crkveno-školske opštine u Foči. Zanimljivo je da na fotografiji pored njega stoji, jedini sa šeširom na glavi, za razliku od ostalih sa fesovima, Pero Šantić iz Mostara, brat srpskog pjesnika Alekse Šantića.
Ispod fotografije, redom kako stoje i sjede, ispisana su imena predstavnika, uglavnom imućnih trgovaca i velikih gazda, kao i mjesta odakle dolaze, tako da se svaki lik može protumačiti. U prvom redu sjede predvodnici borbe za autonomiju, čuveni Vojislav Šola iz Mostara i Gligorije Jeftanović iz Sarajeva, a tu su i Risto Damjanović iz Sarajeva, Todor Pišteljić iz Banjaluke…
Za ovaj zbor srpskih glavara u BiH moglo bi se reći da je bio preteča današnje Narodne skupštine Republike Srpske, tako da bi ova fotografija, ukoliko već nije, trebalo da se nađe i u najvišem domu Srpske.
Štraca iz 1902. i 1912. sinova Sima Hadživukovića
Nikova i Đorđeva kuća u nekadašnjoj Srpskoj Varoši jedna je od rijetkih kuća starih srpskih građanskih porodica u Foči u kojoj je očuvan namještaj i veliki broj predmeta i fotografija muzejske vrijednosti.
Sačuvani su i trgovački dnevnici “štrace” ove porodice iz 1902. i 1912. godine sa pečatima austrijskog “Carinsko-poreznog ureda” u Foči i taksenim markama na kojima je u sredini “ruka koja drži mač2 uokvirena ljiljanima, uz latinični i ćirilični natpis “bos-herc. biljeg”, što je bio zvanični grb austrougarske provincije BiH.
Uz ove knjige, posebnu vrijednost porodičnom arhivu daje i “školska svjedodžba”, iz juna 1914. godine, Srpske ženske stručne radne škole u Foči, Mirine tetke Vase Hadživuković.
Šivenje haljina, crtanje krojeva, bijelo vezenje, šareno vezenje, neki su od predmeta ove škole, koja je radila, kako se vidi na pečatu, pod pokroviteljstvom fočanske Dobrotvorne zadruge “Srpkinja”, ali i pod pokroviteljstvom škole na Cetinju.
Kako je u knjizi “Foča, vrijeme i događaji” zapisao Miloš Savić, ženska škola u Foči bila je odjeljenje Djevojačkog instituta ruske carice Marije na Cetinju, pa su se svake godine najbolji ručni radovi iz Foče slali na Cetinje za izložbu na Vidovdan.
“Foču nisu bez razloga izabrali osnivači škole, jer su uvidjeli da su kulturni i društveni život dosta razvijeni i da neće biti teško naći pokrovitelje za rad škole”, piše Savić, čija je tetka Bosiljka bila đak ove škole.
Pored pečata je potpis predsjednice ženske škole i zadruge “Srpkinja” Jelene Kočović, čiji će suprug, sveštenik Josif Kočović, biti ubijen iste te 1914. godine, kada je izdato svjedočanstvo, zajedno sa Nikom i Đorđem Hadživukovićem.
Priča o sokolu slomljenih krila – tužna sudbina srpskog velikana Milana Hadživukovića
Ime Milana Hadživukovića se po mnogo čemu izdvaja među brojnim istaknutim članovima ove ugledne fočanske porodice – ovaj veliki nacionalni i kulturni radnik bio je jedan od osnivača i višedecenijski predvodnik “Srpskog sokola” u Foči, najstarijeg takvog društva u BiH.
Od 1893. godine, kada je u Srpskoj varoši u Foči osnovano sokolsko društvo “Srpski soko”, a zatim i nakon obnavljanja rada 1918. godine, pa sve do Drugog svjetskog rata, kada je sa gašenjem Kraljevine Jugoslavije i ono ugašeno, ugledni trgovac Milan Hadživuković cijeli život posvetio je “Sokolu” i bio mnogo više od njegovog starješine.
Kao imućan trgovac, visokomoralan i društveno odgovaran pripadnik srpskog građanskog staleža, učestvovao je u organizovanju i finansiranju ne samo “Sokola”, već i drugih kulturnih i privrednih društava koja su sabirala Srbe i radila na prosvjećivanju naroda, očuvanju srpskog imena i učvršćivanju nacionalne misli.
Milan Hadživuković rođen je 1870. godine. Nakon školovanja u Foči i Dubrovniku, bavio se trgovinom zajedno sa ocem Nikom i bratom Vasilijem, kada su materijalni i duhovni napredak bili u simbiozi i međusobno se podsticali.
Baš kao što je njihova kuća (jedna od prvih srpskih kuća u centru Foče), koju je otac Niko podigao krajem 19. vijeka, ljepotom, neobičnim stilom gradnje i veličinom odudarala od svih kuća u Foči i odslikavala materijalni status ove porodice, tako je i “Soko”, kojim je Milan rukovodio, uz srpsku školu i crkvu, bio jedan od duhovnih i moralnih svetionika fočanskih Srba.
Luča sokolske misli koju su 1893. godine u fočanskoj Srpskoj varoši upalili Risto Jeremić i njegov rođak i veliki prijatelj Milan Hadživuković, raširila se svim krajevima BiH u namjeri da se tjelesnim vježbama, a uz vježbe i prosvjetiteljskim misionarenjem, čuva narodno zdravlje, razagna tama neznanja i da se narod na svojevrstan način regrutuje i polako priprema za konačno oslobođenje i ujedinjenje ili, kako je to zapisao Risto Jeremić, da “ispremreže zemlju organizacijom koja će moći da posluži kad vreme dođe”.
Uz “Soko”, veliku ulogu imalo je i Trezvenjačko društvo “Pobratimstvo”, koje je takođe vodio Milan Hadživuković, kao i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta”, u čijem su osnivanju i finansiranju učestvovali opet Jeremić i Hadživuković, a uz njih i ostali viđeniji fočanski Srbi.
Jeremić je jedno vrijeme bio i predsjednik Glavnog odbora “Prosvjete” u Sarajevu.Uz sokolski pozdrav “Zdravo!”, koji će kasnije, kao i nošenje baklje i štafete, slet i cijeli sistem organizacije, od “Sokola” preuzeti nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata, glavna parola sokolskog pokreta glasila je “Ustaj, živi, bori se, ne kloni” i ona najbolje odslikava karakter tog pokreta i težak položaj srpskog stanovništva pod austrijskom okupacijom.
Osnovni zadatak ovih organizacija, koje su opismenjavanjem i bodrenjem naroda, te jednom vrstom prikrivene vojne obuke, težile konačnom oslobođenju, sažet je i u jezgrovitoj čestitki “Srpskog sokola” iz Foče 1912. godine Glavnom odboru “Prosvjete” u Sarajevu, povodom deset godina njenog postojanja.
“Prosvjetom slobodi! Zdravo!”, čestitao je tada fočanski “Srpski soko”, odnosno njegov starješina Milan Hadživuković, jubilej “Prosvjeti”.
Čestitku je uputilo i “Pobratimstvo” iz Foče, poželjevši “da naša prosvijećenost počiva na granitnom temelju trezvenosti”.
O njegovom rodoljublju svjedoči “Prosvjetin kalendar” koji 1931. godine piše da “Milan Hadži-Vuković, trgovac u Foči i Jeremićev najbliži saradnik uvek sa oduševljenjem priča o onom zanosu i poletu, o vremenu kada je omladina samo govorila o oslobođenju i ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom”.
U tekstu se dalje navodi:
– Iako se stenjalo u ropstvu, olakšanje je bilo u nadama, u idealisanju, u očekivanju lepšeg, boljeg, svetlijeg. Tako Milan Hadži-Vuković priča: Za vreme jednih ferija, Risto Jeremić kao student u društvu svojih prijatelja i drugova pri jednom izletu, upravo kad smo se popeli na vrh Zečja, izvadi nekakav papir i poče čitati. Koža nam se ježi, srce podrhtava pri svakoj izgovorenoj reči, suze nam frcaju. Jer Jeremić nam čita proklamaciju i objavu rata Turskoj. Jeremić nas je potpuno zbunio. Kad je svršio, uplakana lica, reći će nam: – Nažalost, ovo je objava rata Turskoj 1876. godine – prenosi “Prosvjetin kalendar” podsjećanje Milana Hadživukovića na vrijeme nacionalnog zanosa s kraja 19. vijeka, kada je nastao prvi “Soko” u BiH.
Okupacione vlasti dobro su znale da je slobodarski srpski narod najveća prijetnja njihovoj vladavini u BiH, tako da su srpska društva često bila na udaru. Zabranjivan im je rad, istaknuti članovi su progonjeni, što je naročito došlo do izražaja nakon sarajevskog atentata i početkom Prvog svjetskog rata.
Prve žrtve konačnog oslobođenja srpstva bili su istaknuti članovi srpske građanske elite u Foči, među njima braća Đorđe i Niko Hadživuković, koji su ubijeni u ljeto 1914. godine na dva drinska mosta u Foči. Na mostu u Brodu na Drini strijeljan je i bajonetima izboden i Milan Hadživuković, ali je ostao živ. Uz njega, preživio je i sveštenik Vasilije Kandić, koji je kasnije o tome ostavio pisano svjedočenje.
Njih dvojicu i Đorđa Hadživukovića, kako piše Kandić, doveli su na most u Brodu, a Nika Hadživukovića i sveštenike Josifa Kočovića i Vladimira Popovića na most u Foči, u noći između 9. i 10. avgusta.
Trebalo je da posluže kao taoci, odnosno kao jemstvo da fočanski Srbi neće preduzimati nikakve akcije protiv austrougarske vojske.
Oko jedan-dva sata iza ponoći, dok su sjedili na klupi na mostu okruženi stražom, prišao je jedan vojnik i bajonetom zadao smrti udarac u srce Đorđu Hadživukoviću.
– I u isti tren dobijem ja ubod bajonetom kroz lijevu ruku prema srcu, drugi ubod u trbuh, a tako otprilike i Milan, koji ranjen vrisnu, te dobijemo i kuglu iz puške, ja kroz desnu ruku, Milan kroz leđa – zapisao je Kandić, a njegovo svjedočenje je u knjizi “Crkva Šklopotnica u Rijeci kod Foče” prenio Milenko Todović.
Zahvaljujući austrougarskom kapetanu, koji je, navodi Kandić, govorio poljskim ili maloruskim (ukrajinskim) jezikom, a koji je čim puče puška naredio “halt” i zaustavio vojnika u namjeri da ih ubije – teško ranjene odvezli su u vojnu bolnicu u Foči.
Iste noći na drugom mostu u Foči, ubijena su sva tri srpska taoca – Josif Kočović, Vladimir Popović i Đorđe Hadživuković.
Sa povlačenjem austrougarske vojske pred crnogorskom vojskom, ranjene Milana Hadživukovića i Vasilija Kandića prebacili su prvo u Kalinovik, a zatim u Sarajevo, odakle su u januaru 1915. godine internirani u logor u Arad.
Preživjeli su i tamnovanje, Hadživuković u Aradu i u Bosni, a Kandić dodatno i u Nežideru i Šopronjeku, ali je nedugo nakon povratka Kandić preminuo u Foči, 30. oktobra 1918. godine, od posljedica ranjavanja i tamnice. Hadživuković je prethodno osuđen na Veleizdajničkom procesu u Banjaluci zajedno sa Ristom Jeremićem i drugim srpskim prvacima.
Nakon rata, Milan Hadživuković obnavlja u Foči rad sokolskog društva, koje će u Kraljevini Jugoslaviji prefiks srpski zamijeniti jugoslovenskim, ali će nastaviti svoju misiju opismenjavanja i tjelesnog odgoja, otvaranja čitaonica po selima i predavanja o sadnji voća i unapređenju poljoprivrede.
Kada je izvojevana narodna sloboda, nastaviće moralno da uzdižu i prosvjećuju narod za svakodnevnu životnu borbu i ostvarivanje unutrašnje slobode, bez koje ni spoljašnja mnogo ne vrijedi.
Sokoli Jugoslavije uvode štafetu koja se prenosi širom zemlje na putu do groba kralja Petra Oslobodioca na Oplencu. Nakon atentata u Marselju 1934. godine, organizuju se hodočašća na grob kralja Aleksandra, a na prvom poklonjenju svom ubijenom kralju sokole iz Sarajevske župe predvodio je upravo Milan Hadživuković.
Kako piše “Sokolski glasnik”, putovalo se vozom u postu i molitvi, da bi se završni dio puta od Aleksandrovca pješačilo bez zalogaja hljeba. Do Topole se pješačilo, a od Topole do Oplenca pošli su na komandu ukorak i marširali do oplenačke zadužbine.
– Na čelu je bio najstariji sokolski radnik iz župe Milan Hadži-Vuković, starešina sokolskog društva Foča. Nosio je pozlaćenu urnu sa zemljom uzetom sa grobova junaka i mučenika s Pala, Foče, Zenice, Blašnje… Sokolska delegacija išla je za njim. Stari gorštaci sa Romanije i Sokoca zaplakali su ispred groba svog kralja. Nad grobom u tišini, prekidanom jecajima sokola i sokolica, govorio je Radmilo Grđić – piše “Sokolski glasnik”.
Nakon Grđićevog potresnog govora “Hadživuković je, uplakan, spustio urnu na grob kralja Aleksandra. Na urni su bile reči: `Sokoli župe sarajevske prinose zemlju s grobova mučenika i junaka na grob viteškog kralja sa zakletvom: Idemo Vašim svetlim tragom`. Time je završena svečanost. Sokoli su se razišli duboko potreseni sa utiscima koji se nisu mogli zaboraviti”, izvještavao je “Sokolski glasnik”.
U vrijeme velike narodne obnove između dva svjetska rata, Milana Hadživukovića pogodila je velika porodična tragedija. NJegov sin Momir od 18 godina, apsolvent Trgovačke akademije u Beogradu i, kako piše na njegovom spomeniku na starom groblju u Foči, “najbolji sin i dika svoje porodice, najoduševljeniji član `Pobratimstva` i `Sokola`”, utopio se 1920. godine na fočanskom kupalištu Krvavac na rijeci Ćehotini.
Milanova prva supruga Darinka, rođena Grujić, srpska učiteljica, sa kojom je imao sina Momira, preminula je 1904. godine.
U drugom braku sa Anđelijom Nežić iz Sarajeva, Milan je imao sina Živojina Žižu.Sudbina je htjela da i njegov drugi sin Živojin, njegova životna utjeha, kojeg je dobio u poznim godinama, mlad nastrada, i to od ustaša 1941. godine.
Živojin je bio student ekonomije u Beogradu, a, prema onome što piše u rodoslovu, uhvaćen je od ustaša i otjeran u jasenovački logor, gdje je ubijen.
Sudbina se gorko poigrala sa Milanom Hadživukovićem, velikim kulturnim i nacionalnim pregaocem. Prvom sokolu Foče i BiH jedno krilo polomila je Ćehotina, a drugo zloglasna Nezavisna Država Hrvatska.
Nova komunistička vlast dovršila je, naposlijetku, ono što su započeli austrijski okupatori – ukinula je sokolski pokret i nacrtala granicu kičmom Hercegovine, na rijeci Tari, razdvojivši tako Foču i Drobnjak, postojbinu Hadživukovića i mnogih srpskih porodica u fočanskom kraju, a ta granica između istog naroda biće ozvaničena konačnim raspadom Jugoslavije devedesetih godina 20. vijeka.
U dubokoj starosti, zaboravljen i ostavljen od društva koje je tako mnogo zadužio, “soko polomljenih krila” Milan Hadživuković preminuo je u Foči 1952. godine.
Sa trećom suprugom Kristinom, koja je preminula 1949. godine, nije imao djece, a uz njih dvoje u istoj grobnici leže Mihajlo Mića Hadživuković, koji je i podigao spomenik, te njegova sestra Zorka – sin i kćerka Milanovog rođaka Đorđa Hadživukovića, strijeljanog 1914.
Milanova veleljepna kuća, sa dvadesetak metalnih vrata i prozora ukrašenih “demirima” izlivenim od gvožđa, nekad poznata kao Dubrovačka kuća zbog primorskog stila gradnje, danas je u vlasništvu Komunalnog preduzeća “Izvor”.
Kuću je državi, kako navodi Mira Jelić Hadživuković, pedesetih godina prošlog vijeka prodao jedan od Milanovih sestrića. Decenijama je bila u devastiranom stanju, a 2012. godine opština Foča i preduzeće “Izvor” su je obnovili.
Odnedavno zvanično nazvana Fočanska kuća, trebala je, kako je bilo planirano, da posluži kao prostor za umjetničke izložbe, ali ta zamisao nije u potpunosti zaživjela.
Milanova kuća je na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, a nalazi se na uglu ulica Vuka Karadžića i Sokolske, jedne od rijetkih ulica sa očuvanom kaldrmom, mada veoma oštećenom, a čiji naziv čuva uspomenu na društvo koje je pola vijeka vodio nekadašnji vlasnik lijepe “Dubrovčanke”.
Uz Sokolsku, u Foči danas postoji i Ulica Milana Hadživukovića, u naselju Dušanovo, čime se Foča, nakon višedecenijskog zaborava, bar donekle odužila ovom srpskom velikanu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu