Kolja nikada nije krio da je imao problem sa alkoholom i drogom, a jednom prilikom je otvoreno pričao o borbi sa porocima.
– Ja sam bio Titov pionir, hodao njegovim ulicama, nosio crvenu maramu, učio o ofanzivama. Bio sam prepadan narodnim herojima, bio sam u zabludi. U tom svijetu u kom sam ja odrastao, ja sam svoju babu, tetke, strine, pokušavao kao mali da uvjerim da je ono što učim u školi tačno, i da mi to što mi oni govore, da pričam „Bože, pomozi”, ja sam govorio da mi ne pričaju to „dobar dan”. Baba mi je stalno pričala da ćutim i da sam sebi pričam „Bože pomozi”. Bilo je upozorenja, to je bilo vrijeme u koje je Hrist bio zabranjen, napadan – započeo je Kolja.
Po dolasku u Beograd počinju svi njegovi problemi i Kolja je tada otkrio jedan novi svijet pun poroka koji ga je vodio u propast.
– Kao takav pogrešno nasađen mladić, dolazim u sudar sa svijetom. I tu ne uspijevam da se snađem i ginem, polako ginem u Beogradu, gradu koji je divan za studiranje. Ja takav u Beogradu, imao sam divne darove koje mi je Gospod dao i krenuo sam njima da se razmećem. Da udaram oko sebe. Govorio sam ljudima u lice šta mislim o njima, o njihovom daru, izazivao sam ih. Alkohol nam je bio porodični sport, ne znam nikog iz moje okoline ko nije pio. U šestom razredu sam ja počeo da pijem, u sedmom su me na pola razreda izbacili. Poslije iz gimnazije isto, to ima ili nema veze sa alkoholom, ali govorim da je alkohol početak tog nekog puta ka samouništenju. U tom trenutku kada sam ja pobudalio sa svim mojim darovima koristeći ih kako ne treba, kada sam već sa alkoholom došao do nekog maksimuma, dobijao batine, vrijeđao ljude, došlo je „njegovo veličanstvo” – heroin. I nad zlom ima veće zlo – rekao je Kolja.
On je istakao kako su njegovi bogovi bili umjetnici, slikari muzičari i učili su ga da se ugleda na njih.
– Bio sam stalno blizu umjetnosti, ona je postala zamjena za duhovni život. Moji bogovi su bili slikari, muzičari i ja sam pokušao njih da imitiram. Učili su me da se ugledam na te umjetnike – da pijem, drogiram se, duvam, bodem se u venu, da uživam u raznim sek*ualnim perverzijama, to je bila umjetnost. Dobijete informaciju da je Bodler pisao neku pjesmu dok je konzumirao hašiš, probate i vi. Samo niste pjesnik i niste Bodler, pa vam ostane samo hašiš. Taj heroin mi je legao kao budali šamar i pitao sam se što mi neko to ranije nije dao. Niti me šta boljelo, nisam imao probleme, liječio mamurluk, davalo mi je neke prednosti – rekao je.
Liječenje
Prvo liječenje je imao tako što su ga kolege glumci nakon filma “Lepa sela lepo gore” odveli u bolnicu gdje je proveo 12 dana. Nažalost, poslije tri mjeseca ponovo je počeo da koristi heroin.
Preokret se dogodio kada ga je majka nagovorila da potraži pomoć od jedne žene.
– Ona se bavila akupunkturom i raznim nekim stvarima. Prije nego što sam otišao kod nje, bio sam kod mog dilera, on je zavio džoint sa heroinom. Izvrnem se ja kod njega iz cipela i krenem poslije kod te doktorke. Dođem ja, pita me ona da li pušim, ja kažem da ne, a stojimo metar jedan od drugog i ona žena osjeća. I opet me pita, ja kažem da ne, jer ja stvarno nisam pušio. Ja sam duvao, ali to me nije pitala. I ona opet pita i ja isto kažem, ona vidi šta i kako i kaže mi ključnu rečenicu: „Izađite iz moje ordinacije, Vama samo Bog može pomoći, ja ne mogu”. Ja u tom trenutku težak ateista, narkoman, glupan, nisam ni sad nešto pametniji, ali tad sam bio u zabludi i na pogrešnom putu. Ona mi je na jednom papiriću napisala nazive tri knjiga, ja sam dao svojoj majci, ona ode jadna i kupi te knjige. Moja majka ima sada demenciju, a Bog mi je dao šansu da se brinem sada o njoj, da joj vratim to, da budem sin. Uglavnom, ona kupi te knjige, ja sam ih stalno šutirao, vikao sam: „Neću te popovske knjige da čitam, skloni to od mene” – iskren je bio Kolja, ni ne sluteći u tom momentu da će mu baš vjera pomoći.
“Prao sam to malo duše što mi je ostalo”
Svoje mišljenje je promijenio kada je počeo da čita pravoslavnu literaturu, što je pomalo nerviralo njegovog oca, koji se nije slagao sa time. Priznao je da je i dok je čitao knjige još neko vrijeme koristio heroin, ali da je sada već deset godina “čist”.
– Heroin je kao jedan hobi, cijeli dan ti zaokupi. Moraš da nađeš pare, pa dilera, pa da li on ima drogu, to je jedan ozbiljan posao koji traži jedno ozbiljno bavljenje tim. Pogotovo ako si zavistan od te supstance. Kada sam počeo da čitam knjige o pravoslavlju, i dalje sam konzumirao drogu. Stručno da kažem, „roknem se” i onda čitam. Ali sam nekako prao to malo duše što mi je ostalo. Sjećam se, kupovao sam knjige kao lud, donosio kući, nisam čitao, samo sam nosio, ali ništa nisam čitao. Požalio sam se ženi u knjižari kako stalno kupujem, a ništa ne čitam, a ona mi je rekla: „Doći će vrijeme kad nećeš moći da kupuješ, a imaćeš vremena da čitaš”. Držim se za crkvu kao pijan plota. Ja ništa drugo nemam. Ako Hrist nije vaskrsao, ja sam pukao. Ovo je život? Ako je tako, onda mi dajte heroin da se napucam i da idem odavde – završio je Kolja, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu