Ovim je počela da se bavi zbog posljednje želja svoga oca, a kroz dugi radni staž prisustvovala je najrazličitijim prizorima na koje nije mogla da ostane imuna. Njen posao je da kamerom uhvati i zabilježi sve momente tokom poslednjeg ispraćaja koje porodica i ne primjećuje. To su, kako je opisala, strašne scene bol, jecaj, tuga, patnja…
“Mene je tata zaveštao da mu slikam sahranu, koliko god mi bude teško u tom trenutku. I dala sam obećanje da ću to uraditi”…ovako svoju priču za Kristina i nastavlja:
-To nije samo ‘hajde da oslikam deset fotografija’ i to je to. Ne, ja gledam da uhvatim tugu, suzu, drhtaj, sve što mogu da vidim u trenutku. Od prvog susreta porodice sa kovčegom, do momenta kada grobari zatrpavaju zemljom. Dok se vidi i posljednji cvijet sa kovčega, obično kažem ‘još je tu, još je na ovoj planeti’. Poslije toga nema, posle je kraj i ostaje samo ta fotografija – objašnjava.
Upravo njen djeda pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka pravio takve slike, ali fotografisao i veselja, vjenčanja, ispraćaje u vojsku… Zanat je nasljedio njen otac, istim se poslom bavila i majka.
Upravo zahvaljujući djedi i rodila se želja da krene njegovim stopama, a prve slike pokojnika vidjela je još kao dijete, kada je sa bratom pomagala porodici da broji izrađene fotografije, mnogo prije nego što je prvi foto aparat dospeo u njene ruke.
Kada je pozove porodica, o eventualnim željama i zahtjevima dogovaraju se unapred. A, onda dolazi dan sahrane.
-Kovčeg je tu kad ja dođem, nekad i prva budem u kapeli. Onda dolazi porodica i to je prvi, za mene posebno potresan momenat, kada oni vide kovčeg i postaju svesni šta ih čeka – rekla je Kristina za Mondo.
Iako se ovim poslom bavi skoro 30 godina, emocije nije naučila da isključi niti je to, kaže, moguće. Ipak, naučila je da ih kanališe. Desi se da krene suza, koju vešto zakloni a patom jer ‘nije došla da plače već ispoštuje želju porodice’.
Ipak, emocija ima na tone – kad sveštenik završi opelo i pozove porodicu da se pozdravi sa pokojnikom, kad zadrhti ruka dok grle kovčeg, kad ljube komad drveta, kada traže da zadnji put fotografiše pokojnika u otvorenom kovčegu “izbliza”, jer žele da imaju taj lik…
Sa 19 godina prvi put slikala sahranu i svakog detalja se sjeća. Prije odluke koja će joj, na neki način odrediti životni i poslovni put setila se reči svog tate.
-Rekao mi je ‘ti si fotograf za sve, šta god te neko bude pitao, ti slikaš sve. Ti si tu da usrećiš ljude’. Nisam previše razmišljala nakon toga, samo sam pristala i krenula – priča i dodaje:
-Sve što sam kasnijih godina radila, ne mogu da upotrebim sa tim prvim poslom. Bila je sahrana i pokojnika su držali u kući 4-5 dana. Bio je jul mjesec, možete da zamislite kako izgleda pokojnik koji je na +40 stepeni danima u kući. Kad smo krenuli oni su svu djecu dizali da ga ljube, da se pozdrave sa pokojnikom…on je već i boju i miris promenio od toliko stajanja – pričajući vidi se da joj je svaki detalj ostao jasno urezan u sjećanju.
Pamti i bijeli kovčeg na sahrani mladića od 18 godina, njegove drugare koji su uplakani tugovali, pamti ispraćaj jedne bake od 92 godine, koja je mnogo voljela bijelu boju za života, pa su joj ispunili želju da je u bijelom isprate, sjeća se sahrane na kojoj je satima svirao pogrebni orkestar, uz koji je sin želio da isprati svoju majku, roditelja koji su sahranili kćerku i zamolili je da izabere neke slike koje želi, da oni mogu da listaju svakog dana…pamti i kaže, nema posla koji bi odbila.
-Svi me pitaju da li sam oguglala, nikad ne znam šta me čeka kada me neko pozove. Hvala Bogu nisam do sada slikala dječiju sahranu i ne znam kako bih to uradila. Ipak, ni to ne bih odbila. Teško bi mi palo, ali se opet vraćam na tatine riječi jer slikam sve…ja sam sebe nazvala ‘fotograf za tugu’ – zaključila je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu