Porodica Tot-Dokić živi na sjeveru Banata u rubnom dijelu sela Mokrin. Кuću u kojoj žive faktički čine omanja kuhinja i jedna soba u kojoj spava njih osmoro. Njih osmoro, kako kažu, „umenga se” u tri kreveta!
– Nikad nisam razmišljala da ću tako rano da se udam. Teški uslovi i sudbina su me natjerali, pa sam napustila školu i posvetila se majčinstvu. Nažalost, ni ovdje nije baš sjajno. Кuća nam je ogroman problem, a najviše se bojim da vlaga ne ostavi posljedice na zdravlje moje djece – priča Vesna koja sa svojih dvadeset i nešto godina već ima šestoro djece.
Mališani su jako lijepo vaspitani, dobrota im prosto isijava sa lica i vidi se da se o njima marljivo brine, bez obzira na okolnosti. Na kuću im se naslanja štala u kojoj imaju devet krava.
– Živimo od prodaje mlijeka, tako da gladni nismo. Volimo to da radimo, kako Nenad i ja, tako i djeca. On, naravno, često ide i u nadnicu. Jako je vrijedan, čak i za neki manji dinar uvijek ide da bi naša djeca imala. Na socijalnu pomoć i dečiji dodatak nemamo prava jer imamo registrovano poljoprivredno gazdinstvo i prelazimo neki cenzus, bez obzira što imamo šestoro djece i što je kuća takva kakva je. Možda bismo dobili pomoć da sjedimo skrštenih ruku – razočarano je istakla Vesna.
Кupatilo nemaju, pa se kupaju u koritu vodom zagrijanom na šporetu. Po dvoje „odjedared”. Neki prozori su im popucali, pa ih krpe najlonima, a nemaju ni sva vrata u kući.
– Što se tiče higijene, tu nema ne mogu ili bolesna sam. Djeca moraju svaki dan da su okupana i da su čisti i sređeni za školu. I rođendane uvijek slavimo, ali, nažalost, ovi stariji još nisu zvali drugare iz škole. Nisu mi rekli razlog, ali mislim da je zbog kuće – dodala je Vesna.
Dok smo vodili razgovor o kući i njihovom životu, primijetili smo da djeca vole i da crtaju. Na pitanje šta najviše, dobili smo upečatljiv i nimalo začuđujuć odgovor – „kuće”!
– Najviše volim da crtam kuće. Video sam jednu lijepu žutu, pa ih zato uvijek bojim žutom bojom. Volio bih da imam takvu. Imamo i malo igračaka, najviše bih volio da dobijem helicopter – ispričao je osmogodišnji Miloš koji je priznao i da umije da im bude hladno zimi.
Sedmogodišnju Snežana otkriva isto šta bi najviše željela:
– Ja sam Snežana, đak prvak. Voljela bih da imam roze sobu i roze barbiku”
Odgajati djecu u ovakvim uslovima sigurno nije lako. Iako se Vesna i Nenad zaista trude da im obezbijede osnovno, potrebna im je podrška.
– Borimo se koliko možemo. Svako dijete ima neku svoju želju koju se trudimo da im ispunimo, a nekad i ne možemo. Najstariji sin i kćerka bi da imaju svoje sobe, da im moj suprug i ja više ne dosađivamo. To je i moja najveća želja, nemam niti jednu drugu. Samo da imaju svoje sobe, da mogu da pozovu drugare, da mogu da se igraju i da ne preživljavaju sve ono što sam ja, daće Bog. Molim sve dobre ljude koji su u mogućnosti ako žele da pomognu da ispunim želju djeci mojoj, a i meni samoj!”
Humanitarna organizacija Srbi za Srbe poziva donatore širom svijeta da se priključe našoj novoj velikoj akciji s ciljem da porodici Tot-Dokić obezbijedimo kuću.
Naša pažnja i podrška potrebniji su im sada više nego ikad jer su nedavno tragičnim slučajem ostali bez sedmog djeteta, bebe Mile.
Smjernice kako da pomognete ovoj porodici su na kraju teksta na ovom linku.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu