Brankina majka je bolovala od depresije kada je glumica bila dete, a šta se sve dešavalo kroz godine dobro pamti.
– Moja mama je prvi put pala u depresiju kada sam ja imala 10 godina. Prestala je da jede, da priča, da se kupa, nije htjela da ide kod doktora, to je bio potpuni šok jer nismo znali šta se dešava. Kada smo uspjeli da odemo kod doktora, a ni to nije htjela jer je mislila da je to sramota, da znači da je ona luda ako ide kod psihijatra, to je još jedna od stvari za koju se nadam da je sada malo bolje… U to vrijeme malo ko je išao na psihoterapije, makar iz tog kruga ljudi koje smo znali – rekla je glumica.
Ona je dodala da su majci bili potrebni lijekovi.- Tata, moja starija sestra i ja u prvi mah smo bili u čudu. Nismo znali šta se dešava. Kao da je odjednom postala neka druga osoba. Prije toga je bila vesela i nježna mama. Odjednom je dobila izgubljen, prazan pogled, svega ju je bilo strah. I nije željela pomoć. Dugo je odbijala da odemo kod ljekara, kasnije je vrlo teško prihvatila da mora redovno da uzima terapiju, zauvijek – kazala je Branka u svojoj ispovijesti jednom prilikom.
– Najviše me plašio taj njen pogled i odsutnost, zatvorenost, nesposobnost da podeli svoju muku sa nama i osjeti bilo kakve lijepe osjećaje. Plašila sam se hoće li se ikada uspjeti vratiti i opet biti ona moja mama koju volim i znam – dodala je glumica.
– U fazi depresije je bila potpuna otuđenost, izgubljenost, nemogućnost obavljanja bilo koje aktivnosti. Ništa je nije interesovalo, nije htjela da bilo ko dolazi – isticala je Branka.“Mama je imala herojske podvige”.
Sa druge strane, tu su bile i faze nevjerovatne energije i ushićenja.
– U plus fazama je umjela biti jako naporna, na sasvim drugi način. Tada je bila poput sile koju niko ne može da obuzda. Nije spavala, bila je na momente i jako razdražljiva, ali je par puta i imala herojske podvige. Recimo, uplakanom ocu djevojčice iz Irana pomogla je da nađe dobrog hirurga za operaciju kćerke u Beogradu – nastavila je ona Telegram.
– Moja sestra Maja je požrtvovno uskočila u maminu ulogu i brinula je o svima nama. Kako je devet godina starija, i kako je s mamom uvijek bila vrlo bliska, bilo joj je jako teško prihvatiti tako veliku promjenu. Tata je tugovao na svoj način, i na početku pogrešno tumačio mamino ponašanje. Mislio je da se mama njemu inati, da sve to radi namjerno… – iskreno je ispričala glumica.“Osjetila sam njenu tugu”
Kako kaže, iako je bila veoma mala kada je njena majka ispoljila prve simptome bipolarnog poremećaja, učila je da na nju ne treba da se ljuti.
– Znala sam osjetiti tu njenu tugu, razumeti da svet može izgledati i nesavršeno i ružno. Trudila sam se da je nikada ne krivim. Kada sam malo kasnije naučila da je bipolarna depresija prije svega hemijski poremećaj, bilo mi je još više žao što prolazi kroz sve to – istakla je Branka na kraju za pomenut medij.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu