U višedecenijskoj karijeri, Dragan Mićanović, trostruki dobitnik Sterijine nagrade za glumačko ostvarenje, oblačio je različite kostime, oživljavao ličnosti iz daleke prošlosti, ali i one koje su ostavile dubok trag u nikad mirnoj balkanskoj istoriji. Mnogi su tragično završavali progovarajući ili boreći se protiv trulog sistema.
Sloboda koja se prožima kroz većinu tumačenih likova, simbolično ili ne, prva mu je asocijacija na pozorište.
– Da bi glumac bio uvjerljiv i da bi branio neki lik mora da se oslobodi svih predrasuda i otvori um – mora da bude slobodan. Ta sloboda koju imamo na sceni i osvajamo je svako veče igrajući, dobrano se plaća, ali itekako vrijedi – kaže glumac za BBC na srpskom.
Dobitnik je mnogih glumačkih priznanja, a pojavljivao se u britanskim televizijskim i filmskim produkcijama.
Igrao je sa legendarnim Entonijem Hopkinsom i Krisom Rokom u akcionoj komediji Bad Company, u filmu Gaja Ričija RocknRolla i u Koriolanu Ralfa Fajns.
– Imao sam sreće da odigram sve što sam želio. Ostala je možda još jedna – kralj Lir, ako u meni ima snage – kaže sa osmijehom.
loga Đinđića u seriji „Sablja“ bila mu je, kaže, jedna od karijerno najizazovnijih.
– O njemu se polemisalo i dok je bio živ i danas, a slične su bile i reakcije poslije emitovanja serije – priča Mićanović.
Smatra da o događajima poput ovih treba razgovarati, ali mu je utisak da smo kao društvo skloniji da bolne teme stavljamo pod tepih.
– On je sada prepun prašine koja izlijeće na sve strane, da ne može da se izdrži. Za jedno društvo je ljekovito da priča o problemima, da bi se zaliječile rane, ali mi ne govorimo dovoljno – dodaje.
Slučajnost
U svijet glume uplovio je slučajno.
Rođen je 1970. uz rijeku Drinu, u Loznici.
U tom mjestu na zapadu Srbije postojalo je samo amatersko pozorište, te je prvu profesionalnu predstavu odgledao u Beogradu godinama kasnije.
Skoro u magnovenju čuva sliku kada je prvi put stao na scenu. Svirao je violinu i to je sve čega se sjeća.
– Ne znam ni šta sam radio, pred očima mi je samo crno-bijela slika.
Na recitatorskom takmičenju u Velikoj Plani, kao učenik trećeg razreda srednje škole, saznao je za Fakultet dramskih umjetnosti (FDU).
To mu je probudilo želju da upiše studije glume.
Krajem 1980-ih, u trenutku kada se javljaju prve pukotine na zidinama tadašnje države Jugoslavije, dobija studentski indeks.
Crvena knjižica otvarala mu je vrata svih beogradskih teatara.
– Nisam izlazio iz pozorišta – i danas mu se razvuče osmijeh kada se prisjeti.
Sebe, zato, često opisuje kao „pozorišnog moljca“.
Vrlo brzo uslijedio je krah velike Jugoslavije, kulminirajući krvavim ratovima. Demonstracije, sankcije, krađa na lokalnim izborima, novi protesti i NATO bombardovanje 1999. obilježile su Mićanovićeve dvadesete.
Ansambl predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta Bure baruta među prvima je gostovao u Zagrebu poslije ukidanja međunarodnih sankcija tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ).
Njihov autobus je jedan od prvih koji je prošao nekadašnjim autoputem Bratstva i jedinstva kroz Hrvatsku ka Sloveniji, ispričaće Mićanović 25 godina kasnije.
– Nisam smio da putujem kroz Hrvatsku kao vojnik, pa sam morao da idem preko Mađarske da bih došao do Ljubljane, onako sam – prisjetio se tada glumac.
Već tada je postao velika zvijezda zahvaljujući filmu „Lajanje na zvezde“, u kojem igra šarmantnog i romantičnog Filozofa, čije replike i danas mnogi znaju napamet.
Situacija u zemlji staviće pred njega hamletovsku dilemu – biti ili ne biti.
– Ako i ovo prođe, i ako se poslije ovih bombi ništa ne promjeni, mi odlazimo – razmišljao je.
Sa suprugom i šestomesečnom kćerkom Mićanović je iste te 1999. godine otišao u London.
– Nije moglo da se diše i nije bilo slobode – priseća se sa gorčinom u glasu.
Četvrt vijeka kasnije i dalje se pita odakle mu toliko hrabrosti, jer su imali novca dovoljno za mjesec i po dana, piše BBC na Srpskom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu