Njene uloge u filmovima poput “Davitelj protiv davitelja” i “Tijesna koža”, kao i u kultnoj seriji “Grlom u jagode”, i dalje su žive u sjećanju publike.
Ipak, iza osmijeha na sceni, krila se priča o gubicima i neizbrisivoj boli koja ju je pratila kroz život.
Od djetinjstva do prvih glumačkih koraka
Rođena kao Bela Marija Rozalija Rohel Frajnd 27. avgusta 1911. godine u Zemunu, odrasla je u skromnoj jevrejskoj porodici. Njeno djetinjstvo bilo je obilježeno siromaštvom, ali i maštom koja ju je vodila u svijet umjetnosti.
U nedostatku igračaka, sate je provodila posmatrajući mrave i zamišljajući njihove avanture, gradeći u sebi osjećaj za priču i scenu. Rano je shvatila da želi da postane glumica, a već sa 20 godina dobila je angažman u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
Sjenke rata i borba za opstanak
Dolaskom Drugog svjetskog rata, njena karijera je prekinuta. Kao Jevrejka, Bela je bila primorana da bježi i skriva se kako bi preživjela nacistički teror. Odbila je da nosi žutu traku i sa lažnim identitetom prelazila sa jednog skrovišta na drugo.
Na periferiji Beograda, u kućama poznanika i potpunih stranaca, provela je godine u strahu da će svakog trenutka biti otkrivena.
Noć kada je smrt pokucala na vrata
Jedne večeri, dok se krila u Žarkovu pod imenom Ruža, na vrata su zakucali pripadnici Gestapoa. Strah ju je potpuno paralisao, ali je tada nastupila njena komšinica Smiljka, jedina osoba koja je znala njen pravi identitet.
– Ružo, primili su te u pozorište u Pančevu! Čestitam! – povikala je, glumeći radost i bacajući se Beli u zagrljaj.
Shvativši poruku, Bela je ušla u svoju životnu ulogu. Nasmijala se, pozvala agente da proslave njen “angažman“, nudeći im rakiju.
U opštem metežu, niko se nije sjetio da je legitimiše, a ona je iskoristila priliku da pobjegne. Kada je kasnije te noći pogledala svoj odraz u ogledalu, shvatila je da joj je kosa potpuno osjedila.
Povratak na scenu i novo ime
Jedina iz svoje porodice koja je preživjela rat, Bela se nakon oslobođenja vratila svojoj velikoj ljubavi – glumi. Sedamdesetih godina uzela je umjetničko ime Rahela Ferari, koje će postati sinonim za vrhunsku glumu i nezaboravne likove.
O njenom životu i patnji nastala je i predstava “Rahelina kutija”.
– Mladost je lijepa, ali nije laka. Kad me pitaju o njoj, kažem da sam bila lijepa i da su se zaljubljivali u mene. Ipak, ono što sam prošla nije nešto što bih poželjela da ponovim – govorila je.
Ljubav i usamljenost
Rahela je bila udata za Aleksandra Stojkovića, starijeg brata čuvenog Danila Bate Stojkovića. Njihov brak bio je pun ljubavi, ali sudbina im nije podarila djecu, čemu su se nadali. Kada je Aleksandar preminuo 1972. godine, Rahela nikada više nije stala pred matičara.
Do kraja života ostala je posvećena pozorištu i filmu, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag u jugoslovenskoj umjetnosti, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu