Meti Kamberi, mladi pisac iz Niša, opisao je svoje teško odrastanje u svojim romanima. Majka ga je ostavila, promijenio je tri hraniteljske porodice do svoje 12 godine, a nakon toga je smješten u dom za nezbrinutu djecu.
Praktično bez znanja čitanja i pisanja, a zahvaljujući snazi volje uspio je da promijeni svoj život. Završio je srednju školu sa odličnim uspjehom, a nakon punoljetstva, kako zakon nalaže, morao je da napusti dom.
Počeo je da radi na građevini i snalazio se uz pomoć prijatelja. Maštao je da jednog dana napiše knjigu. Kao i sve u njegovom životu, i knjiga je bila put sudbine. U romanu “Grad bola” opisao je svoje djetinjstvo.
– Sedmo sam dijete, jako siromašne porodice, koja nije mogla da funkcioniše. Majke se sjećam, ona je jako dobar čovjek, ali joj nedostaje formalno obrazovanje, ona je nepismena, pa samim tim nije imala mogućnost da odgaja toliko djece. Samim tim, svako od nas je na svoju stranu otišao, pa sam tako i ja izabrao svoju. Jedno dijete ne bi trebalo to da proživi, prenosi Alo.
– Bio sam nemiran, a kada sam odrastao, mogao sam iz doma da izlazim svaki dan na šetnje, faktički sam bio primjer drugoj djeci. Dakle, imao sam ekipu, sa kojom sam imao zdravu priču, nekako sam uspio da se povežem sa njima, to su bili dobri momci, tu sam prestao da pravim probleme, bili smo uzor nekim drugim domcima. Imali smo svoje navike, gledali smo filmove, družili se, raspravljali, šetali… Samim tim, i oni su nam davali da izlazimo. Nikada nije bilo dosadno, uvijek dođe neko nov, pa se onda upoznaješ sa drugim ljudima, uvijek imaš neke aktivnosti, bila je i teretana u domu. Najljepši period mog života je bio u domu.
Potom se osvrnuo na period kada je navršio 18 godina, trenutak kada je mora da napusti dom, pa se vratio kod majke u kuću:
– Da, to je bio jako loš period. Sjećam se, imao sam neki kofer, pada je kiša, otišao sam kući kod majke, emotivno sam to doživio. Navikao sam se na dom, drugare, cjelokupnu tu ustanovu. Bilo mi je teško da napustim svoj dom. Otišao sam kući kod majke, zatekao sam kuću koja je jako trošna, prokišnjavalo je tu noć, baš sam to emotivno doživio. Suočen s tim, počeo sam da pišem o tome. Zanimljivo je što sam izašao iz doma, baš kada sam došao do djela kada pišem o majci. To sam ujedno doživio i kao poraz, ali samo na trenutak, potom me je realnost trgnula i morao sam nekako da istrajem.
Kamberi je spomenuo period kada je radio na građevini, kako bi preživio i uporedo pisao knjigu, koju je nakon godinu dana i objavio.
– Radio sam na gradilištu, za minimalac, kako bih preživio. Usput sam pisao knjigu, znao sam da ću to završiti, vjerovao sam u to. Kada sam je objavio, istog dana sam dao otkaz na građevini. Otišao sam u štampariju da odštampam to djelo, pa sam krenuo sa iščitavanjem istog, potom sam tražio izdavača. Taj roman sam svuda slao, ali mi niko nije odgovarao. Slao sam im mejlove. Potom sam razumio, zbog čega bi neko čitao dvadesetgodišnjaka, djeluje kao nešto neozbiljno. Onda sam našao jednu izdavačku kuću, rekla je da bi me štampali, ali su rekli da to mora da se plati – rekao je Kamberi, pa nastavio:
– S obzirom na to da nisam imao taj novac, morao sam da nađem drugi plan. Prijatelj novinar mi je pomogao, rekao mi da ispričam priču i da će sigurno privući pažnju. Bio sam skeptičan, nisam vjerovao u moć medija, odnosno da toliko ljudi konzumira njih. Potom su ljudi na razne načine donirali novac, pa se ubrzo i skupljen. U tim novinama, bio je odlomak mog romana i ljudima se to dopalo. Knjiga je bila odštampana, a moji snovi iz doma, maštanja kako se klanjam publici, su se obistinila. Privukao sam tu energiju, na promociji je bilo puno ljudi. Bilo mi je čudno, jer su oni tu zbog knjige.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu