Vukadinović je rođen prije 72 godine u selu Bunovi, tačnije zaseoku Ravne Njive, podno Crnog vrha, planine koja se uzdiže iznad same Foče.
Ovaj član Planinarskog društva “Zelengora” kaže da mu je, kao djetetu sa sela, planina od malih nogu prirasla za srce i da se ljubav prema prirodi rodila samim načinom života i odrastanjem na obroncima Crnog vrha i okolnih planina Slabića i Pliješa.
Privrženost planini, Zoran je ozvaničio 1974. godine, kada je prvi put dobio planinarsku knjižicu, pa ove godine slavi jubilarnih pet decenija planinarenja.
– Punih 50 godina neprekidno, samo sa razlikom koliko sam, u zavisnosti od obaveza, imao vremena da se posvetim planinarenju, ali nikada to nije prestajalo. Ako nema ljubavi u srcu, kao i prema svakoj drugoj aktivnosti, zalud je baviti se time. Mora postojati ta vezanost koja se nosi duboko u sebi i koju čovjek nekada ne može ni objasniti, ali vas stalno drži vezanog za planinu – priča iskusni fočanski planinar.
Ljubav, volja i kondicija ključne za planinartsvo
Dok je bio mlađi, kaže Vukadinović, težio je osvajanju što viših vrhova, dok mu danas osvajački poriv nije bitan. U poznim godinama nastoji da što više hoda i boravi u prirodi, nezavisno od toga na kojoj visini.
Tri ključne riječi u planinarstvu su, ističe on, ljubav, volja i kondicija.
– Pod broj jedan ljubav, ona jača volju, jer u planini ipak ima i malo napora, treba malo istrpjeti. Ako imate ljubav, onda je i taj voljni momenat znatno ojačan i daje vam snage da izdržite i ono što nije jednostavno izdržati – objašnjava Zoran recept za planinarenje.
Uz ljubav i volju, na treće mjesto stavlja fizičku kondiciju, a među fočanskim planinarima, uprkos godinama, upravo on važi za jednog od fizički najspremnijih.
– Što je bolja kondicija utoliko je lakše istrpjeti eventualne teškoće na planini. Ukoliko je manja, veći je stepen trpnje, onda se čovjek lako odriče boravka na planini. Znači – ljubav jača volju, a kondicija omogućava da mnogo više uživate – ističe Vukadinović.
On mlađima savjetuje da se tokom cijele godine bave nekom sportskom aktivnošću da bi održavali kondiciju, jer u planini ne mogu boraviti toliko često da bi stalno bili u dobroj formi.
Zoranov oštroumni i u isto vrijeme veseli pogled u kojem kao da se ogleda planinska bistrina njegovih misli i neugasivi osmijeh koji krasi njegovo lice, sami po sebi govore o blagotvornom dejstvu planine na duh i tijelo.
Volujak, Maglić, Bioč i Zelengora među najljepšima na Balkanu
Za pet decenija planinarenja ovaj prekaljeni planinski vuk pohodio je sve značajnije balkanske vrhove – od Olimpa u Grčkoj, Rile i Pirina u Bugarskoj, preko Šar-planine u Srbiji, Prokletija i ostalih crnogorskih i planina u BiH, pa do Triglava u Sloveniji, i to po više puta neke od njih.
– Kada bih poredio planine u našem okruženju sa drugim balkanskim planinama, mogao bih reći da mi imamo to zadovoljstvo da Volujak, Maglić, Bioč, Zelengora mogu da se nose sasvim ravnopravno po svojim ljepotama sa svim ostalim. To kažem bez pretjerivanja i u taj moj zaključak nisu ugrađene emocije prema sopstvenom kraju, već je to prosto tako. To može potvrditi svako ko je ovdje boravio. Problem je samo što je to nama nešto na što je naše oko naviklo, pa nam se ne čini toliko dojmljivim kao nešto što se vidi prvi put- ističe Zoran.
Zelengora je, objašnjava on, pristupačna za svakog planinara, bez obzira na uzrast i fizičku pripremu, dok više planine Maglić, Bioč i Volujak na svojim plećima nose atraktivne i izazovne vrhove.
– Neki od njih i sasvim divlji, na kojima se osjećate stopljeni sa prirodom, nigdje ljudske noge, glasa, ometanja prirode, njene tišine, mira, ljepote – jednostavno samo vi i planina – navodi Vukadinović.
On dodaje da mu je teško opisati i u potpunosti dočarati osjećaj jedinstva sa prirodom kada se popne na vrh.
– Osjećate da ste svoj na svome, prosto uživate, to je neko ushićenje, ne time što ste vi osvojili, nego zato što oko sebe vidite iskonsku prirodu koja vas mami, osjećate se prosto da ste vi njen dio, ali dio koji je uklopljen, a ne remeti tu prirodu – priča prekaljeni fočanski planinar.
Zaljubljenik u planine
Dok hoda ne osjeća napor i, kaže Zoran, u svakom trenutku boravka na planini, nezavisno od vremenskih prilika, uživa jednako i danas kao prije 70 godina.
On u jednom danu s lakoćom prepješači i više desetina kilometara, pa je tako prošle godine sa prijateljem Radanom Mališem, fočanskim ultramaratoncem, u pohodu koji je trajao 13 časova prepješačio 40 kilometara, savladavši više vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine.
Sa Prijevora, polazne tačke, popeli su se na Maglić,najviši vrh BiH, odatle na Carev do, zatim preko Gredelja na najviši vrh Bioča – Veliki vitao. Prešli su zatim na Volujak, spustili na Trnovačko jezero i odatle vratili na Prijevor.
-Nekih 40 kilometara dužine i oko 2.700 metara visinske razlike, a visinska razlika je jedan od nabitnijih faktora koji potvrđuju da li je neki put težak ili nije. Po ravnom se može hodati dugo bez nekog velikog napora, ali kada se mora peti onda je to već izazov – kaže Vukadinović.
Pohod su počeli u sedam ujutro, a završili u devet uveče.
– Ali smo na mnogo mjesta sjedili, uživali, ćaskali, družili se sa drugima na jezeru, nabrali usput trave ive i sa zadovoljstvom, ne iscrpivši sve snage u sebi, vratili se na Prijevor punog srca- prisjeća se Zoran jednog od zahtjevnijih pohoda.
U njegovom slučaju moglo bi se reći da je ljubav prema planini jedan vid zavisnosti, i to u najpozitivnijem smislu.
– Kod mene svakako jeste. Ja sam svojoj supruzi kada smo se uzeli rekao: `Sve mi možeš uzeti, ali nemoj pokušavati da me udaljiš od planine`. Ona je to ispoštovala. Ona je moja podrška, priprema mi sendviče i sve što je neophodno, a naravno dođe se i prljav i mokar sa planine i na njoj je taj dio obaveze da sve dovede u red – priča Zoran.
Najatraktivniji pogled
I u zimskom periodu gotovo svakodnevno je na planini. Najmanje četiri puta sedmično pješači ka Crnom vrhu i rodnom selu, koje je pet kilometara udaljeno od Foče, a redovan je i na svim akcijama Planinarskog društva “Zelengora”. Planina Crni vrh, do čijih obronaka dosežu fočanska gradska naselja, sa svojom crnogoričnom šumom Fočacima je nadohvat ruke. Uprkos blizini i ljepoti, rijetko je posjećen.
– Crni vrh je visok 1.147 metara i u planinarskim okvirima prilično je zapostavljen. Iz iskustva mogu reći da nema atraktivnijeg pogleda na sve planine u okruženju, kao što je sa Crnog vrha, a da je tako blizu samog grada – kaže Vukadinović.
Činjenicu da tek mali broj stanovnika ima običaj da prošeta crnogoričnom šumom prema Crnom vrhu Zoran objašnjava nedostatkom volje da se učini mali napor.
– To je dio društvenih prilika, sve je manje ljudi spremnih da se izlože nekom naporu da bi uživali, postoje neke stvari u kojima se može uživati, a da se nikakav napor ne uloži. Ove mlađe generacije su tome sklonije, jer nisu odrastale sa prirodom, kao mi stariji – navodi Zoran.
Osim toga, dodaje on, mnogo mladih koji vole prirodu, usljed svakodnevne borbe za egzistenciju, nemaju vremena da se bave planinarenjem, pa su tako najčešće ljeti angažovani na raftingu.
– Bilo bi neophodno više uključivati školsku omladinu, pa smo osmislili više aktivnosti da pokušamo privući najmlađe i već imamo rezultata u Osnovnoj školi `Sveti Sava`, gdje postoji planinarska sekcija. Članovi te sekcije prošle godine su išli u planinarske akcije sa velikim zadovoljstvom – napominje Zoran.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu