Momo Kapor još na studijama slikarstva u Beogradu upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije koja postaje centar njegove pažnje i ljubavi, ženi je i dobijaju kćerke Anu i Jelenu Kapor.
Njih tri su bila njegova prva čitalačka publika, topli dom i sigurna luka. Ali njegov nemirni duh mu nije dao mira. Umjetnik kao on prosto nije mogao da se skrasi na jednom mjestu, a ljubav mu je bila vječita inspracija za književa djela.
Na kraju ovaj brak okončava zbog Ljiljane Todorović za kojom gubi glavu. U roku od godinu od kako su se upoznali, Momo se razveo od Ane i oženio Ljiljanu. Svakim danom su se voljeli sve više, bezuslovno. Ljiljana je obožavala da mu udovoljava, a on ju je gledao kao boginju! Nije počeo dan bez: “Dobro jutro, ljubavi!” A posebno je volio da je ponosno gleda sa zadnjeg sjedišta, dok ga ona vozi.
Međutim da mu prevara nije bila strana ni prije Ljiljane, dokazuje knjiga “Kaporova školica” Aleksandra Đuričića koji je napisao kako je došlo do navodne ljubavi Mome Kapora i Jelisavete Karađorđević.
Njujork mu je mirisao na život, sladostrastan, zavodnički, umjetnički, a kako je volio da dijeli sva uzbuđenja, naširoko je podijelio i ovo. Postao je nezvanični ekskluzivni distributer američke kulture i svih mogućih prekookeanskih mirisa. Od sredine sedamdesetih, pa narednih petnaest godina radio je u Njujorku po nekoliko mjeseci godišnje u studiju svog prijatelja Laleta Đurića i za to vrijeme više naučio o slikarstvu nego u čitavom prethodnom životu. Našao je utočište.
Na sasvim drugom kontinentu počinjao je da živi od crtanja i da ostvaruje svoj dječački san. Neumorno je istraživao čuvena mjesta i intervjuisao najveće umove tog doba.
Jedan od uzbudljivijih njujorških susreta dogodio se kada ga je prijateljica Svetlana Ston povela, mada se mnogo opirao, na prestižni parti kod Nine Rozenvold na Petoj aveniji, „gdje će biti cijeli Njujork“.
Atmosfera je bila uzavrela, miješali su se lažni osmijesi sa zvukom potpetica, malo se flertovalo i mnogo se plesalo. U nekom trenutku ostao je potpuno sam sa čašom šampanjaca u ruci. Sjeo je u jedan ugao i u džepu blejzera opipao bedž na kojem je pisalo “Kiss me I'm Serbian”, kupljen u San Francisku mjesec ranije. Izvukao ga je i iz dosade zakačio za rever. Pijuckao je šampanjac i posmatrao glamuroznu reviju ljepote i sujete.
Odjedanput mu je prišla tamnokosa ljepotica u crnoj haljini, čiji je duboki izrez, pridržavan tankim bretelama, otkrivao prelijepe bijele grudi posute ljupkim pjegicama. Uprla je prst u bedž i rekla:
– Daj mi to!
Zbunjen, spustio je čašu šampanjca na patos, otkačio bedž s revera i ustao da joj ga zakači na tanku bretelu, dok su mu prsti drhtali od uzbuđenja pri pogledu na njene grudi.
– Šta će ti to? – jedva je promucao.
– Ja sam naša – rekla je koketno.
– Odakle si? – rekao je on.
– Iz Beograda – rekla je ona.
– Iz Beograda… – ponovio je zapanjeno, pa dodao:
– A iz kog si kraja?
– Iz kog kraja? Šta znači iz kog kraja? – upitala je ona.
– Mislim, gdje si rođena? – pojasnio je on.
– Oh, rođena – ponovila je, pa dodala:
– U Bijelom dvoru.
Sledio se od zaprepašćenja.
Iz male tašne od srebrnih perli izvukla je posjetnicu i pružila mu je. Na njoj je pisalo: “Elisabeth Karagiorgevic – Princess of Yugoslavia”.
Princeza! Bajke su ipak moguće, pomislio je; otkrio je pravu princezu. Princezu iz sopstvene zemlje u koju joj je bilo zabranjeno da se vrati, kao i svim njenim rođacima Karađorđevićima. Bila je to 1976. godina i Tito je još bio u punoj snazi, kao i njegova tajna policija. Gledala ga je krupnim, malo razmaknutim očima boje najtamnijih borovnica.
Tada je počeo da piše roman „Zoe“, iz njega su naprosto kuljale riječi koje nije mogao da zaustavi. Nije prestao da piše ni u avionu, na povratku u Beograd. Nikada brže nije preletio okean.
Kad se vratio u Beograd pričao je da je upoznao princezu, ali niko nije znao, čak ni tadašnji rojalisti, da knez Pavle ima kćerku i da se zove Jelisaveta.
Onda je pisac shvatio da je zaboravio kako se zovu neke ulice, neki džez-orkestri, izvjesni ljudi i jela u ‘Đinu’ na Leksington aveniji, pa se vratio u Njujork i počeo da sakuplja jelovnike, vizitkarte, planove grada i pozorišne programe sa Brodveja. Da stvori “Zoe”.
Odnos princeze Jelisavete Karađorđević i Kapora bio je predmet raznih spekulacija i kada je izašao roman “Zoe”, a i decenijama kasnije. Postao je neka vrsta urbanog mita, o kojem se i ćutalo i šuškalo.
Predrag Peđa Nešković, jedan od najznačajnijih savremenih slikara, Kaporov drug iz studentskih dana, bio je jedan od svjedoka ove burne romanse i Mominog intimnog života iz tog perioda.
– Dok je bio u Americi, u tom navratu skoro godinu, Kapor je bio u vezi s Jelisavetom Karađorđević. Kada se vratio iz Njujorka dolazio je kod mene, mnogo smo pričali, povjeravao mi se, bio je uzbuđen. Onda je zvao Jelisavetu odavdje, iz ovog ateljea, nije mogao da telefonira od kuće. Prisustvovao sam njihovim ljubavnim razgovorima. Pričao mi je kako su poslije vođenja ljubavi ležali i toliko bili iscrpljeni da su jeli neki džem kako bi se oporavili od strasnih zagrljaja. To je bilo burno i strasno. Tada je bio oženjen Anom – rekao je on.
Jelisaveta drugačije pričala o Kaporu
Međutim princeza je imala drugačiji pogled na susret sa Kaporom, ono što je ona ispričala o njemu, ne poklapa se sa Neškovićevom pričom.
– To je čudno, pošto smo se vidjeli samo jednom, na jednoj večeri kod Svetlane Stoun. Njegov francuski bio je vrlo slab, a engleski tad nije govorio uopšte. Bilo mi je interesantno da ga upoznam jer tad nisam znala ni riječ srpskog. Komunikacija je bila minimalna, a on je napisao roman. Takvi su pisci. Ne znam, možda je dovoljno pet minuta za inspiraciju. Poslije smo ručali negdje na rijeci, ovdje, u Beogradu – prisjetila se kneginja svojevremeno.
Ona je očarala njujorško visoko društvo, a i sama je uvidjela da je Amerikancima imponovalo njeno plemićko porijeklo, dok njoj uopšte nije. Neko ko je do svoje dvadesete godine doslovce obišao pola svijeta, upoznao sve važnije prinčeve i kraljeve, ko je bio u direktnom sukobu sa komunistima, a uz svu svoju briljantnu pamet i obrazovanje savršeno pažljivo sluša svakog s kim se upusti u razgovor plijenio bi sve i da je rođen na plantaži pamuka u Alabami, a ne na Bijelom dvoru.
Jelisaveta je oduvijek imala specifičan komunikacijski kod: Iako joj se u očima u svakom trenutku jasno vidi da razmišlja sto na čas, ona govori malo, precizno, duhovito i uvijek s poentom.
Holivudske zvijezde, producenti, bogati industrijalci i uticajni političari salijetali su je, što zbog bajkovitog porijekla, što zbog vedrine koju je zarazno širila svuda oko sebe. Istoriju svog izgnanstva, koju bi većina normalnih ljudi predstavila kao golgotu, ona je prikazivala kao zanimljivi safari.
U Njujork je došla sa Hauardom Oksenbergom koga je upoznala na skijanju u Austriji, zajedno su dobili dvije kćerke, Katarinu, koja se kasnije proslavila kao glumica u prvoj modernoj sapunici Dinastija, i mlađu, Kristinu, koja je postala pisac.
Poslije Hauarda, princeza Jelisaveta imala je još dva braka, sa Britancem Nilom Roksburgom Balfurom, bankarom koji je prešao u politiku i postao poslanik Evropskog parlamenta, s kojim je dobila sina Nikolasa, i sa bivšim premijerom Perua, Manuelom Uloa Elijasom. A danas je u srećnom braku sa Draganom Babićem.
Ipak, više od svih brakova pažnju je privukla njena vjeridba sa jednim od najvećih holivudskih glumaca svih vremena, Ričardom Bartonom, kog je upoznala nakon njegovog razvoda od Elizabet Tejlor. Njemu je imponovala njena plava krv, a ona je mislila da će s njim zakoračiti u svijet kinematografije, piše Blic.
Počeli su zajedno da snimaju jedan film koji nikad nije završen. Kad se pred njom onesvijestio od viskija, a ona pozvala policiju, pomislila je: “Samo mi još on fali u životu.”
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu