On je 1999. godine dao život braneći srpsku nejač na Kosovu, a od tada pa do danas, njegova majka ne propušta nijedan dan da mu zapali svijeću i suzama natopi mermernu ploču.
– Moram da dođem, svaki dan moram. Ne mogu da ga ostavim, ne mogu da ga zaboravim. Majčinska ljubav me tjera, sine moj, zlato majkino… Nemam više nikoga, njega sam imala, njega sam izgubila, sve sam izgubila. Sad mi je jedino ostalo da mu dođem, da mu se obratim, da mu kažem kako mi je. Jer kome ću, ako ne njemu? Da mu ispričam kako dani prolaze, kako se ništa ne mijenja, kako ga svi pamte, ali kako samo ja znam kako boli. Nema dana da mi nije u mislima, nema noći da ga ne sanjam – kaže neutješna Mara.
Sjećanje na dan kada je primila strašnu vijest i dalje je živo u njenom srcu.
– Bila sam u dvorištu, ja i moj muž. Kad sam ih vidjela da dolaze, znala sam… Noge su mi se odsjekle. Nisam čekala da progovore, samo sam ih pogledala i pitala: ‘Je l’ moje dijete živo?’, i više se ničega ne sjećam. Ni ko je šta rekao, ni kako su mi rekli, ni šta sam ja radila… Muž mi je kasnije pričao da sam vrištala, da su me držali, da sam pala, ali toga nema u mojim sećanjima. Samo mrak i bol. Sahrane se uopšte ne sjećam, dodaje ova majka srpskog heroja koji je život dao za otadžbinu.
Njena tuga ne jenjava, ali snaga kojom nosi bol zadivljuje.
– To mi je sad jedina da dođem na groblje, da mu upalim svijeću, da ga ne ostavim samog. Nema ni kiše, ni sunca, ni snijega da me zaustavi. Majka mora da bude uz svoje dijete, makar i na groblju, kaže Mara.
Dodaje da je te ratne 1999. godine njen Dejan otišao bez riječi, bez trenutka dvoumljenja da brani svoju domovinu, a na kraju je za otadžbinu najveću žrtvu dao – svoj život.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu