On je otkrio i kćerkine najveće strahove o kojima svjedoči i njen dnevnik.
– Pronašli smo Angelinine dnevnike iz posljednje dve godine života. U njemu nije pisala da ima neki strah, osim što se plašila da ne izgubi nekoga sebi važnog. Plašila se da pusti svoju Zojru, psa, sa lanca negdej u dvorištu. Mogu da kažem da je to kod nje bilo prioritet – da nešto ne izgubi, posebno ono što voli, ali smo na kraju mi izgubili nju – priča Anđelko Aćimović sa suzama u očima.
“Najteža istina da moja kćerka nikad neće obući matursku haljinu”
Dok smo razgovarali o fondaciji “Angelina” emocije su ga preplavile, a suze su same krenule u trenucima kada je pričao da je vidio devojčice u maturskim haljinama koje je kreirala njegova kćerka. Kako je rekao, slomilo ga je kad je shvatio da ona nikada neće imati priliku da ih obuče i spremi se za događaj koji obilježava kraj jedne životne dobi.
– Kada smo u Galeriji prošle godine to organizovali, mislim da osim samog tog čina susreta sa istinom o smrti kćerke, to je bila najteža istina. Moja kćerka nikada neće obući matursku haljinu – rekao je on i zaplakao, pa nastavio:
– Ona je u Galeriji provodila dosta vremena sa Andrijanom i sam boravak u tom prostoru je jako težak, ali kada smo dijelili haljine koje je ona trebalo da nosi te godine, to je jako teško. Meni se miješaju i tuga i sreća zbog te djece. Da, bili smo izuzetno ponosni na to što smo izazvali osmijeh kod te djece – rekao je Anđelko.
Angelina će živjeti kroz fondaciju
– Kroz rad fondacije “Angelina”, koja predstavlja jednu vrstu i obilježavanja kulture sjećanja na nju, i kroz činjenje tih dijela koje mi radimo pokušavamo da usrećimo neke druge ljude, drugu djecu. Dosta aktivnosti imamo u fundaciji, bliži se podjela maturskih haljina i odjeće za dječake iz domova za nezbrinutu djecu – rekao je Anđelko.
Ideja za osnivanje fondacije
– Nikada nisam bio u dilemi, od momenta kad smo počeli sa ovim radom. Mislim da nam je Bog uslišio molitve da se izborimo sa ovim, da nam je upravo dao takvu mogućnost da se na ovakav način bavimo tim radom – kazao je on i dodao:
– Mi ne radimo samo stvari koje su vezane za dobročinstvo i milosrđe prema drugima, nego radimo i obrazovne stvari da što više članova naše zajednice saznaju o opasnostima koje donosi internet. Takođe, trudimo se da se promjene neke zakonske regulative. Vrlo sam srećan što se u dosta škola zabranila upotreba mobilnih telefona, to je jedan od malih koraka ka višem cilju. Nadamo se da će se zabraniti pristup društvenim mrežama djeci do 16 godina – ističe Anđelko.
Na pitanje da li je nekada razmišljao da odustane, Anđelko je izričit.
– Nisam nikada razmišljao da odustanem zato što je u ovom radu mnogo više sreće od tuge. To je jedan način da vi bukvalno pobijedite tugu. Vrlo je teško izboriti se sa samim sobom. Ali ako se izborite sa tim da u sebi nemate mržnju ni prema kome onda ste već na putu ka pobijedi. Mržnja razara prvo vas, to je sigurno. A onda dalje treba naučiti radovati se tuđoj sreći. Ako to imate, onda je za sve drugo otvoren put i mi upravo to i radimo – kaže on.
Anđelko Aćimović ističe da ne postoji nikakav drugi motiv – nikakva samopromocija, niti bilo koja materijalna dobit, osim da jednostavno osjećaju veliku sreću da pomognu ljudima kojima je pomoć potrebna.
Pomoć porodicama iz Dubone i Malog Orašja
Samo dan nakon stravičnog zločina u Ribnikaru Srbiju je zadesio još jedan masakr, onaj u Duboni i Malom Orašju. Dobro poznati osjećaj bola i praznine koji jedan roditelj može da doživi nakon sahrane deteta bio je Anđelkov pokretač u namjeri da što više pomogne porodicama iz ovih mjesta.
– Veliki je broj ljudi kojima smo do sada pomogli, to su i ranjeni iz Dubone i Malog Orašja, među kojima je i Jovica Stevanović. Kada vi vidite tu sreću kod drugih ljudi, ne možete da ne budete ispunjeni. Kad znate da je neko bio u beznadežnoj situaciji, a da ste mu vi pomogli i da je on sad zahvalan, to vas čini srećnim – ispričao je on.
Drugari iz Ribnikara
Anđelko Aćimović je rekao da je sa nekim od Angelininih drugara u stalnom kontaktu i sa puno razumevanja je otkrio kako su se neki od njih i distancirali nakon tragedije koja ih je zadesila.
– Svako od njih se ponaša različito, neki su distancirani, neki su sa nama u stalnom kontaktu, neki dolaze i dalje. Svi ljudi su različiti i sasvim je normalno da imaju svoje živote. Imali smo priliku da snimamo spot za pjesmu o Angelini, a u spotu su bili i njeni školski drugari. Svjesni smo i toga da su mnogi ljudi u državi jako brzo zaboravili tragediju, kao i da se mnogi klone toga. To je njihov izbor, ne možemo nikog primorati – ističe.
Angelina željela da pređe u drugo odjeljenje
U jednom od ranijih intervjua on je otkrio da ga grize savjest što Angelinu nije prebacio u drugo odeljenje kada je ona to tražila. Sada je istakao da je nepravedno što odnos prema svoj djeci nije bio jednak.
– Ona je nama rekla da želi da se prebaci zbog matematike iz koje se takmičila. To je bilo njeno zvanično saopštenje. Da je postojalo još nešto, ja ne znam. Ona je to tražila na polugodištu. Direktorka je to primila, imala je mjesec dana vremena da odreaguje, supruga je išla i tražila je, ali ona nije ništa uradila. Zamjenica direktorke je znala cijelu situaciju. Kad sam se ja vratio sa puta, prije početka drugog polugodišta, tražili smo to ponovo. Jednostavno, desilo se ignorisanje. Onda se Angelina predomislila, došla je iz škole i rekla mi, “e, tata, neću.” – kaže Anđelko.
Aćimović kaže da još uvijek oseća grižu savesti, iako je njegova kćerka i sama odustala od premkeštanja.
– To je jedan vrlo težak momenat u životu i uvijek osjećam neku grižu savjesti zato što, da sam bio uporniji u tom nastojanju i njenoj prvobitnoj molbi, svakako da bi ona bila živa. To ne bi spriječilo tragediju, ali ona ne bi poginula. Međutim, taj odnos u školi, nejednak prema djeci, apsolutno je nedopustiv – zaključio je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu