Ovaj starina bez problema kroji, šije i štepa na mašini staroj skoro koliko i on, ali nije mu teško ni sada da svoje unikatne proizvode iznese na štand na Kraljevom trgu na Zlatiboru i proda ih turistima.
Zanat je izučio još davne 1949. godine i težak ispit položio pred tadašnjom stručnom komisijom.
Od tog poslijeratnog vremena, pa sve do danas, Đorđe ne samo da je šio odjela za Užičane, već su se njegove panatalone, ali i suknje, nosile u jednom od centara evropske mode, u Parizu.
– U Francusku sam otišao na odmor, da vidim ta svjetla Pariza, ali sam zapazio oglas u kom su tražili krojača, pa sam se prijavio. Rekao sam im da sam Jugosloven, da imam zanat i da bih rado šio kod njih. Primili su me bez velikog ubjeđivanja. Šio sam sve, muška i ženska odjela, radio čak i po 14 sati, ali nisam se žalio. Dnevnica je bila dobra i zadovoljni smo bili i gazda i ja – kaže deda Đole.
Nudili su Parižani ovom Užičaninu da ostane u francuskoj prestonici, ali Đorđe je ipak odlučio da se vrati u svoj rodni kraj, jer, kako kaže, tamo ne bi imao život, već bi mu za sva 24 sata, koliko traje dan, bili potrebni samo radno odjelo i pidžama, a on, rođen u selu Kačer na padinama Zlatibora, tako nešto nije mogao da prihvati.
– Ljudi tamo nemaju našu dušu i naš smisao za humor, ne možete se pošteno ni nasmijati, jer vas niko neće razumjeti, gledaju vas kao da ste pali s neba. Zato sam se vratio u svoju domovinu i nastavio ovdje da radim. Kako imam završenu ekonomsku školu, zaposlio sam se u državnom preduzeću, gdje sam dočekao penziju, ali sam uvijek u slobodno vrijeme šio. Išao sam ponovo na nekoliko mjeseci u Francusku i uvijek se vraćao. Jedne godine sam otišao čak u Australiju, u preduzeće koje je šilo šatore. Tu su mi govorili: “Đorđe, kam bek”, ali nisam htio ni da čujem, opet sam se vratio u moje Užice – priča ovaj stari zanatlija.
I tako je Đorđe šio za mnoge u Zlatiborskom okrugu, dolazili su kod njega na probe i šoping, ali s razvojem tekstilne industrije, posla za krojača bilo je sve manje, pa se ovaj vispreni Užičanin odlučio da šije ono što niko drugi neće – srpske šajkače.
– Kako su došli Kinezi i njihova garderoba, mi krojači smo mogli na radnje da stavimo katanac. Ipak, nešto što je samo naše niko ne može da nam uzme, pa sam zato počeo da šijem šajkače, šapke. Najpopularnija je šapka koju je nosio Mišić, a nastavio da na glavu stavlja Ratko Mladić. Sada ih najviše kupuju stari ljudi koji žive na selu i navikli su da to nose, ali i omladina koja želi na neki način da poštuje tradiciju i da nosi kapu kakvu je nosio njihov deda – priča Đorđe.
Kako bi dopunio svoju penziju, koja je mogla biti mnogo veća i zarađena u Francuskoj, ovaj majstor pravi i male šajkače, suvenire s neizbježnom srpskom trobojkom, a najviše ih proda za vrijeme Sabora trubača u Guči i na Ravnoj gori.
Tako su suveniri izrađeni vještom Đolovom rukom stigli do Njemačke, Engleske, Francuske, pa čak i do Amerike.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu