Važio je za jednog od najopasnijih momaka “s one strane zakona”, a ubijen je 28. februara 1998. godine rafalima iz automatskih pušaka dvojice napadača, zajedno sa Zoranom Bogdanovićem Kepom, dok je sjedao u svom “jaguaru” u centru Beograda i čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Nagađalo se, ali nikada nije zvanično potvrđeno, da je Petovićevo ubistvo bilo osveta za nestanak i likvidaciju Voje Amerikanca.
Bojan je živio drugačije od ostalih žestokih momaka. Nije kao većina odrastao u nemaštini, nego je od rođenja bio finansijski obezbijeđen, zahvaljujući svom ocu koji je živio u Švedskoj i radio za službu. On je dobro znao sve najpoznatije žestoke momke, mnogo njih mu je prošlo kroz kuću.
Za razliku od oca Vlaste, Bojan nije radio za službu. Njega je privukao adrenalin života na asfaltu. Djetinjstvo mu je bilo sređeno i bezbrižno i nije bio po vaspitno-popravnim domovima, kao većina drugih “žestokih momaka”.
Sa Giškom u Poljskoj
Sa Đorđem Božovićem Giškom bio je jednom prilikom u Ščećinu, lučkom gradu koji je u to vrijeme bio veoma opasan, pa je za po 100 njemačkih maraka dnevno iznajmljivao trojicu policajaca da ih prate.
– Giška je imao 60.000 maraka i 10.000 evra, ja 15.000 maraka. Poljaci su tada bukvalno gladovali. Da su znali koliko imamo, sigurno bi nas ubili. Ne znam kako se pročulo da je došao Giška, najjači srpski kriminalac. I pojavi se neka nabildovana budala. Htio je da se “odmjere”, da polože po 3.000 maraka. Giška je izvadio 3.000 maraka, rekao mu da uzme pare jer je jači i tako izbjegne nepotrebnu tuču. Poslije su nas njegovi ljudi svuda pratili i čuvali – govorio je Petrović.
Od drugih žestokih momaka razlikovalo ga je i što nije imao poroka. Novac koji je zaradio, osim u obezbjeđenje koje su činili surovi momci kojima se okružio, ulagao je i u svoju ogromnu raskošnu kuću, koja je bila trn u oku mnogima. Takvu tvrđavu ni Dušan Spasojević nije uspio da napravi! Kuća se nalazila u slijepoj ulici, svuda su bile okolo kamere, a ograda je bila pod visokim naponom. Ako bi neko nekako uspio da isključi struju i preskoči ogradu, za njega je Bojan imao posebno iznenađenje! U dvorištu se nalazio kavez sa pravim vukom koji je puštan onog trenutka ako bi Bojan uočio nekoga u dvorištu!
O svojim doživljajima Petrović je pričao kao o igri. Od ljudi iz svog miljea bio je najgovorljiviji, zračio je zadovoljstvom tokom fotografisanja i snimanja. Najbolje ga je opisao jedan bivši policajac: “Svaki opasan kriminalac želio bi da izgleda kao on”.
Odudarao je od uobičajene predstave o kriminalcima, što je često uspijevao da iskoristi u teškim trenucima kada su nevin osmijeh i lik dobrog dječaka bili dragocjeniji od oružja.
Sa jedva napunjenih dvadeset godina družio se sa moćnim i velikim kriminalcima, pomagao im je pri bjekstvu iz zatvora po Evropi, organizovao im skrivanje od policije. Mogao je bezbrižno da živi od vođenja noćnog kluba u Švedskoj, ali je odlučio da iz čistog hira sa tada dobro znanim Čarlijem i Hasom živi uglavnom od pljački i reketa.
– Imao sam u početku osmoricu drugova oko sebe. Među njima sam se osjećao nadmoćno. Kada su iz Njemačke, zbog problema koji su tamo napravili, došli Čarli i Hasa, udružili smo se, pa sam im napravio kombinaciju kako ne bismo bili prinuđeni da pljačkamo. Poslije samo nedjelju mnogi su nam davali procenat od klubova i restorana jer su nas se plašili – ispričao je Petrović jednom prilikom, piše Kurir.
Kada bi im se događale neprijatnosti, trudili bi se da ih ignorišu ili zaborave. O posljedicama nisu željeli da razmišljaju jer su vjerovali da bi ih to sputavalo u akcijama. Na primjedbu da su se često nepotrebno iživljavali i provocirali okruženje, jednostavno je odgovorio:
– Pa… Pretjerivali smo…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu