Bane je ostao upamćen kao najmlađi sagovornik u filmu “Vidimo se u čitulji”, a kao i većina učesnika, žestokih momaka iz 90-ih godina, nije dugo poživio.
Bane i Zoran Šubara izrešetani su 27. marta 1996. na Bežanijskoj kosi sa više od 40 hitaca ispaljenih iz automatskog oružja.
– Nikada se nisam potukao. Dok drugi bilduju, ja vježbam u streljani – rekao je tokom razgovora vođenog u Budimpešti tada dvadesetogodišnji Bane.
Vjerovao je da odlično shvata prednost lične promocije, koja će mu omogućiti da se u životu ne “pretrže od posla”.
– Kada jednom dođeš na glas, možeš da sklapaš velike poslove, da posreduješ, da živiš na foru. Nezakoniti poslovi mogu da postanu suvišni, jer ti autoritet pomaže u pravljenju kombinacija – rekao je Bane tada.
Bjekstvo u Budimpeštu
Bane i njegov drug Zoran u Budimpešti su se obreli bježeći od srpske policije, vjerovatno i neprijatelja iz svog svijeta. Pričalo se da je Grebenarević početkom ljeta 1994. u teretani ispalio nekoliko hitaca ka Sredoju Šljukiću Šljuki. U razmjeni vatre ubijena je nedužna devetnaestogodišnja djevojka. Bane o tome nije govorio, a slučaj se nije našao pred sudom.
Samouvjereno i sa osjećanjem nadmoći pričao je o vršnjacima koji polažu ispite na fakultetu i “razmišljaju o novcu samo kada ga traže od roditelja”. Ni na tren nije odstupao od isprazne retorike.
– Najbitnije je da čovjek zna šta hoće i da je spreman da za to sve žrtvuje. Onda ga uspjeh ne može zaobići. Prvi put kad sam pao u zatvor, sa 15 godina, rekao sam sebi: “Ideš do kraja”! Važno je opstati na asfaltu. Ali to rijetko kome uspijeva. Beograd je neponovljiv, teško ga je porediti s drugim evropskim gradovima. Svaka nedjelja je novo dokazivanje, novo iskušenje. Ako si poznatiji, lakše ti je. Važno je dobro osmisliti marketing i ne praviti greške na početku. Ako se samo jednom nisi pokazao kao muškarac i nisi uzvratio, sve pada u vodu – rekao je Bane tada.
Trudio se da djeluje prirodno, stavovima je želio da stvori utisak kako zna mnogo više nego što mu iskustvo dozvoljava.
– Ovo je ozbiljan posao. Međutim, danas je kriminal postao moda. Svaki mladić u Srbiji poželi da je bar pet dana kriminalac. Odmah žele zlato, skupa kola i najljepše djevojke, odabrana mjesta u restoranima. Studenti nose pištolje. Željeli bi da vikendom budu kriminalci, a radnim danima dobri sinovi. To je nemoguće. Oni vide samo ljepšu stranu. Ne znaju kako izgleda u samicama, kada ostanemo bez nogu, kada nam prospu utrobu – govorio je Bane.
Banetu i Zoranu tog 27. marta 1996. nije bilo spasa. Panciri koje su nosili nisu mogli da ih zaštite. Slutilo se da je likvidacija više osveta za Grebenarevićev napad na Šljukića nego za smrt nedužne djevojke.
“Nismo obični smrtnici”
Bane se nametljivo razbacivao floskulama i verbalno “zakucavao” odlučnost da se kriminalom bavi čitavog života. Upamćen je po nekoliko rečenica koje su, nažalost, brojnima iz njegove generacije bile vodilja, piše Kurir.
– Samo mi znamo kako izgleda godinama spavati na jedno oko, osvrtati se na ulici, ne izlaziti iz stana po mjesec, bježati od murije… Ali nećemo da budemo obični smrtnici. Za cijeli život oni ne prožive što mi proživimo za jedan dan. Ponekad, desi se da ujutru imaš sve: novac, kola, djevojku, a uveče uzalud tražiš prenoćište. To je stvar izbora. Ako se čovjek samo jednom osjeti jakim, ne poželi nikada više da je slab. Po bilo koju cijenu – govorio je Bane.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu