Sudbine

(FOTO) "Sutradan sam se probudila kao druga osoba" Zorici su birali sliku za spomenik, a onda je OTIŠLA U MANASTIR TUMANE, ove 4 riječi su joj promijenile život

Za Zoricu Karanović, doktorku socijalne psihologije, književnicu i novinarku, odgovor nije jednoznačan – već složen spoj svega navedenog. U svom svjedočenju o borbi sa nepoznatom bolešću, ona otkriva da su i vjera, i lična volja, ali i dostignuća savremene medicine imala ključnu ulogu u njenom izliječenju.

(FOTO) "Sutradan sam se probudila kao druga osoba" Zorici su birali sliku za spomenik, a onda je OTIŠLA U MANASTIR TUMANE, ove 4 riječi su joj promijenile život
FOTO: RINGIER

Njena priča počinje prije šest godina, kada je prvi put osjetila ozbiljne promijene u svom zdravlju, a bolest, iako dugo bez jasne dijagnoze, s vremenom je počela da se manifestuje i spolja.

Zorica se 2017. godine počela osjećati neuobičajeno iscrpljeno. Naglo je gubila na težini, povraćala, izgubila apetit – a sve to bez jasnog uzroka. Iako je obavila niz pregleda i konsultovala se sa čak pet različitih ljekara, nijedan nije uspio da postavi preciznu dijagnozu. Kako sama priznaje, kretala se u „medicinskoj magli“ – postojali su simptomi, ali ne i objašnjenje.

U intervjuu za emisiju “Blic žena studio”, gdje je gostovala kod Jelene Isaković, Zorica je podelila i jednu potresnu epizodu iz tog perioda: porodica je, misleći da je kraj blizu, počela da razmatra čak i izbor njene slike za nadgrobni spomenik. Ali njena majka je odbila da prihvati takvu sudbinu, izgovorivši rečenicu koja je Zorici ostala duboko urezana u sjećanju: „Zorica će živjeti. Ja to duboko osjećam.“

Shvatajući da se možda suočava sa posljednjim trenucima života, Zorica je zamolila majku da je odvede na mjesto koje je uvijek u njoj budilo radost – Zlatibor. I upravo tamo počinje jedan novi, neočekivani tok priče. Bio je oktobar, neuobičajeno toplo, ali njoj je bilo strašno hladno. Nije uspijevala da se ugrije, čak ni uz pomoć lijekova koje je svakodnevno uzimala – od probiotika, antibiotika, do sredstava protiv povraćanja, prenosi Stil, Žena Blic.

Jednog dana, dok su pokušavale da uključe grijanje u apartmanu, u njihov život ulazi potpukovnik u penziji – gospodin Aleksandar Pavlović. Vraćao se iz manastira Dubrava, gde je volontirao, i kada je ugledao Zoricu, ogrnutu ćebetom, oslabljenu i nemoćnu, upitao ju je – od čega boluje? Nije znala da mu odgovori, jer ni ona sama nije imala tu informaciju. I tada joj je rekao nešto što će promijeniti sve: „Spakujte se. Sutra u 10 dolazim po vas. Vodim vas na jedno mjesto.“

Manastir Tumane
FOTO: RTS OKO - ZVANIČNI KANAL/YOUTUBE/SCREENHOT

Iako je bila na ivici snage, odlučila je da krene na to nepoznato putovanje. Put ih je vodio kroz kanjon rijeke Uvac, ka manastiru Dubrava. Bio je to dug i naporan put, ali je u Zorici rasla želja da ne izneveri čoveka koji joj je pružio nadu. U manastiru su ih dočekali iguman Danilo i mati Teodora. Zorica se ispovijedila, a zatim joj je pročitana molitva.

Ono što je uslijedilo sledećeg dana, ni sama ne umije da objasni do kraja.

– Sutradan sam se probudila kao druga osoba. Da li je to bila autosugestija? Možda. Ipak sam ja doktor socijalne psihologije, osoba koja se ceo život bavi analizom ljudskog uma. Ali, verujem da je postojala i neka viša sila. Nisam laik, ali nisam ni nevjernik. Cijeli život sam vjerovala, i vjerujem da to ima snagu – ispričala je Zorica.

Nakon tog iskustva, vratila se u Beograd, i tada konačno dolazi do ključnog otkrića. Njena majka se, sasvim slučajno, povjerila apotekarki opisujući Zoričine simptome, a žena iza pulta joj je rekla da to veoma liči na infekciju helikobakterijom. Testiranje je potvrdilo sumnju – Zoričini rezultati bili su u toliko lošem stanju da je pravo čudo što je uopšte bila među živima. Nakon terapije antibioticima, stanje joj se znatno poboljšalo.

Uskoro je Zorica odlučila da ne stane samo na fizičkom oporavku – poželjela je da se posveti i svom izgledu, pa je posjetila kozmetičarku. Tamo dobija novu preporuku – ovog puta za manastir Tumane. Kozmetičarka joj priča o igumanu Dimitriju, za kog vjeruje da bi mogao da joj pomogne.

Te večeri, Zorica se vraća kući, a dok večera sa majkom, na televiziji se pojavljuje upravo on – otac Dimitrije Plećević, iguman manastira Tumane. Sutradan ujutro, ista emisija ide u reprizi. „Idemo u Tumane“, rekla je majci – i tako je i bilo.

Ušla je u portu manastira i ugledala oca Dimitrija kako prodaje svijeće. Prišla mu je, zamolila za pomoć.

Okrenuo se ka meni, pogledao me i rekao, molitva je tvoja pomoć. Pomolio se nad moštima Svetog Jakova Tumanskog. Od tog trenutka, kako Zorica kaže, život joj je krenuo uzlaznom putanjom. Počela su da se otvaraju nova vrata, da se pojavljuju nove mogućnosti.

Na kraju svoje ispovijesti, Zorica zaključuje:

– Ne vjerujem ni samo u vjeru, ni samo u nauku. Vjerujem u njihovu neraskidivu povezanost. Vjera i medicina nisu suprotstavljeni svijetovi – naprotiv, oni se dopunjuju. Moje izlječenje je rezultat tog spoja, i zbog toga ne bih isključila nijedan aspekt. Sve ima svoju ulogu u našem životu – rekla je ona.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu