Ana Momčilov danas je trogodišnja djevojčica kovrdžave kose, plavih očiju, vrlo vesele naravi i znatiželjne prirode. Maja i Jovica, kao i njihova porodica, donedavno bi stajali iznad kreveca i tiho plakali od sreće pomiješane sa saznanjem i sjećanjem šta je sve stalo u jednu deceniju borbe za potomstvom. Danas, kada vide vrcavu Anu, znaju da je sve bilo vrijedno, ali Maja Georgievska ima želju da sa drugim ženama podijeli svoje iskustvo kao primjer da je sve moguće čak i kada su šanse minorne, ali i ukaže da potencijalne probleme sa kojima se trudnice mogu susresti, pokaže im put kojim treba da idu i ljekare koji bi mogli istim da ih vode.
– Te 2011. ostajem trudna prvi put. Pamtim trenutak kad smo u 12. nedjelji otišli na kontrolu sa očekivanjem da je sve u redu. Ipak, doktor konstatuje da srce više ne kuca. Sjećam se osjećaja bespomoćnosti, očaja. Moj muž počinje da skače po ordinaciji, ja ga smirujem. Dođemo kući, ali odlučimo da posjetimo drugog ljekara – možda ovom prvom ne radi ultrazvuk, tješimo se. Nažalost, drugi je isto potvrdio i morala sam da idem na kiretažu – prisjeća se Maja, ali naglašava da je mnoge detalje potisnula u glavi nakon što je rodila Anu, kada je odlučila da budućnost posveti isključivo njoj.
Samo dvije trudnoće bez kiretaže
Ipak, do tolike sreće trebalo je da prođe mnogo vremena. I da nije bilo supruga Jovice, njegove upornosti, strpljenja i umijeća da se nosi sa njenim teškim, depresivnim stanjima kroz koja je prolazila nakon čak osam neuspjelih trudnoća, od kojih samo dvije nisu zahtevale kiretažu, Maja nije sigurna da li bi krajnji ishod bio tako nevjerovatan i radostan kakav je danas.
– Sjećam se te prve kiretaže. Osjećala sam se kao bokser u ringu, kog udara najjači protivnik. Nisam bila ni na nebu ni na zemlji. Kada je čitava procedura prošla, pamtim da sam se prema mužu ponašala kao da je on kriv. On pokušava da priđe, ja se izmičem, sakrivam se, bježim od same sebe. Okupiram se poslom. Nakon takvih kriza parovi ili ostanu zajedno ili se rastanu. To je dugo trajalo, ali je, srećom, on bio strpljiv. Umio je da sjedne i da priča sa mnom, govorio mi da će nas ovo obilježiti za cijeli život, ali da ćemo jednog dana imati svoje dijete i pričati mu o svemu što se desilo i da treba da se trudimo da uspomene čuvamo, koliko god bile ružne – navodi Maja, koja je zaposlena kao stručni savjetnik i organizator kulturnih događaja za djecu u Domu omladine u Pančevu, gdje i živi danas sa porodicom.
Problem bila insulinska rezistencija
Svaki naredni pokušaj imao bi sličan ishod. Nakon što naprave pauzu od godinu dana, jer je Maja morala da čuva i svoje zdravlje, pokušali bi ponovo. I rezultat testa za trudnoću bio bi ubrzo pozitivan. Tada bi se opet javila nada, ali kroz nekoliko nedjelje i novo razočaranje. Iako su radili sve moguće analize, nisu mogli da shvate zašto tijelo odbacuje plod. U međuvremenu su se okrenuli i vjeri, počeli da obilaze manastire, vjenčali u crkvi. I danas vjeruju da je zbog svega što je uslijedilo i Bog umiješao prste tako što im je otvorio puteve ka stručnjacima koji su uspjeli da razaznaju i riješe Majin problem sa održavanjem trudnoće.
– Moj rođeni brat me je u jednom trenutku ubijedio da odem kod doktorke Milene Zamurović, prijateljice bake njegove supruge, koja je ginekolog u Narodnom frontu. Dugo sam odlagala da se vidim privatno sa njom i pokažem joj rezultate jer sam do tada već posjetila silne ginekologe i ljekare. Ipak, godinu dana prije zatrudnjivanja sa Anom otišla sam kod nje, popile smo kafu, odnijela sam joj papire. Tada je klupko počelo da se razmotava. Ona me je tada uputila na endokrinologa dr Gorana Cvijovića, koji je otkrio da je u pitanju insulinska rezistencija i da zbog toga nisam mogla da izguram trudnoću. Dao mi je vitamine da pijem, prepisao lijek za dijabetes i uvjerio me da će, ako dođe do naredne trudnoće, sve biti u redu – sjeća se Maja, a srećom, sve se tako i odvilo na kraju.
Odlazak na VTO
I tako su Maja i Ivica već dočekali 2020. godinu, umorni i iscrpljeni, ali spremni da potomstvu daju još jednu šansu, iako je Maja u tom trenutku već imala 45. Ivica je ubjeđuje da probaju vantjelesnu oplodnju u Novom Sadu i da, ako ni tako ne uspije, odustanu sa znanjem da su pokušali sve što je bilo u njihovoj moći.
Tako se i desilo. Otišli su na kliniku, obavili preglede, ali kad je trebalo da uđu u konkretnu proceduru – Maja je prirodno ostala trudna.
– Tada odlazim kod svog primarnog ginekologa, koji me je sačekao u šoku. Rekao mi je da više ne zna kako da mi pomogne, jer ne postoji analiza koju ja nisam uradila i upućuje me na doktorku Oliveru Kontić, koja je načelnik na odjeljenju humane reprodukcije u Višegradskoj. Otišla sam kod nje na privatnu kliniku, ali mi je odmah rekla da dođem na odjeljenje čim prikupim papire da bi mi dala intralipidnu infuziju, koja je svojevrsna hrana za bebe, a koja je meni pomogla – sjeća se Maja, koja je svim doktorima neizmerno zahvalna, a posebno doktorki Kontić, doktoru Cvijoviću, doktorki Zamurović, ali i dr Svetlani Drobnjaković sa odjeljenja transfuziologije u Pančevu.
Za kraj se prisjetila kako je izgledao prvi kontak sa njenom Anom nakon porođaja.
– Kada sam se probudila iz anestezije nakon carskog reza, dolazi medicinska sestra, donosi mi bebu, a ja i dalje ne mogu da povjerujem da je to moja beba. A onda već cokće, kao i svaka beba traži nešto, nevjerovatan osjećaj. Kada smo izašli, često bismo i suprug i moja majka, koja dolazila u početku da mi pomaže oko nje, i ja stajali iznad kreveca i plakali od sreće što nam se konačno ostvarila najveća životna želja – kaže Maja Georgijevska, piše Žena Blic.
“Insulin nije davao plodu da se hrani”
Iako niko danas ne može sa sigurnošću da precizira, Maja i doktori vjeruju da je osam plodova umrlo od gladi jer insulin nije davao plodu da se hrani, već ga je odstranjivao misleći da je strano tijelo.
– Budući da smo mi prišli liječenju te insulinske, ja sam pila glukofaž i insulin nije imao prostora da oduzima hranu plodu. Tako se Ana izvukla – rekla je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu