Mladić, koji je u svijetu koji se lomio pred njegovim očima, i dalje tražio smisao.
Poginuo je devedesetih.
Vitomirove kćerke, odrasle su bez njega, ali ne i bez njegove prisutnosti.
Danas, zahvaljujući njegovoj sestri Danijeli Marinković Orlić, kojoj je on dao ime, a kasnije i nadimak – Nela, Vitomirova poezija dobija glas – zbirku koja nije samo knjiga, već vrata u jedan svijet – u kojem on i dalje živi – kroz stihove, akorde i tišinu između redova.
Promocija knjige, koja je nazvana po jednoj od njegovih pjesama, “Trening za sjećanja”, biće održana u Kući Milanovića u Banjaluci, 28. juna, u 19.30. Na Vitomirov rođendan.
Imao je svega 29 godina…
Ali, prije nego što ga upoznate kroz pjesme, poslušajte priču o Vitomiru, ispričanu iz srca u kojem će on, uvijek, imati posebno mjesto.
-Vito je rođen 28. juna 1966. godine u Sanskom Mostu. Bio je običan i poseban čovjek koji je volio život, porodicu i prijatelje. Volio je muziku, film i književnost. Imao je slobodan duh, dobar smisao za humor i mnoštvo ideja. Bio je pjesnik, kantautor, dio benda “Grupni portret”, nazvanog prema istoimenoj pjesmi. Nažalost, njegov život, rad i stvaralaštvo, su prekinuti. Imao je svega 29 godina kada je poginuo u ratu kao pripadnik policije 10. jula 1995. godine – priča za Srpskainfo Vitomirova sestra, Danijela.
Desetog jula se, kaže, navršava 30 godina od njegove smrti i zato je, koliko god da je “trening za sjećanja” bio bolan, željela da podsjeti na njegov život i stvaralaštvo, na pjesme, muziku, na vrijeme provodeno s njim i na sjećanja koja su ostala. A mnogo ih je…
-Dok sam spremala zbirku, prisjećala sam se Vite i njegovih prijatelja: Kurta, Denisa, Bude, Age, Džilde, Beje, Dragana, Samira, Sanje i svih drugih. Sjećam se njihovih druženja; uživali su u životu i mladosti. Slušali su dobru muziku, čitali dobre knjige, svirali pored Sane. Često su svi bili kod nas, pogotovo kad mama i tata odu na vikendicu. Posebno mi je drago sjećanje na njihov odlazak u Banjaluku u studio “Plazma”, radi snimanja pjesme “Prah i pepeo”. Mislim da je to bilo ‘89/’90. godine. Znam koliko su svi bili zaneseni stvaranjem i koliko im je ta pjesma bila važna, zato sam njom i otvorila zbirku “Trening za sjećanja” – priča Danijela.
Danijela je, u godinama kada je Vito stvarao, bila djevojčica. Kaže da tada nije razumjela njegovu poeziju, ali da se “folirala” zato što je imala osam godina starijeg brata, koga su svi znali, jer je, kako priča, bio super lik, a pritom lijep i harizmatičan.
Pravu vrijednost njegovih pjesama je, kaže, shvatala kasnije, kako je sazrijevala – i godinama i iskustvom. Sada želi da ga, kroz njegovu poeziju, upoznaju i drugi.
– U svojim pjesmama, Vito kritikuje društvo koje cijeni materijalno, nebrigu, koje ne poštuje etiku, koje poziva na sukobe. Budući da se i danas suočavamo s iskrivljenim vrijednostima u društvu, Vitina poezija je aktuelna i čini se da se ni trideset godina poslije rata, ništa specijalno nije promijenilo. U svim tim opisima, ne razdvaja ni sebe od drugog čovjeka, tako da zasigurno predviđa i svoju sudbinu. Nažalost, njegova svakodnevica tada i svakodnevica mladih ljudi, bila je ratište, tako da vjerujem da je i te kako bio svjestan koliko ljudski život malo vrijedi. Štaviše, vodili smo i razgovore na temu šta ako se desi to što se desilo – otkriva Danijela, dodajući da joj je, s ove distance, fascinantno to što je Vito, i u vrtlogu rata, imao želju da živi, koliko-toliko, normalnim životom.
-Društvo nam se drastično mijenja pojavom raznih tehnologija, tako da smatram da treba da naglasimo važnost kulturnog stvaralaštva, ono nam jedino, bez obzira na sve, ostaje u nasljeđe. Mislim da treba da podstičemo mlade ljude da razvijaju svoje talente i da ih što više pokazuju. Dok sam uređivala Vitinu zbirku, razgovarala sam s puno ljudi koji svoj talenat čuvaju u četiri zida, a u realnosti vidimo ljude koji preuzimaju scenu, a u suštini ne nude nikakav kvalitet – kaže ona.
Za objavljivanje Vitih pjesama – razloga je mnogo. A zašto se Danijela za taj korak odlučila tek sada – samo jedan.
– Nisam bila spremna. A mislim da je to i razumljivo. Bila je to velika tragedija. Vito je poginuo, a osam mjeseci prije toga, umro nam je otac. Izašle smo, potom, iz svog grada i susrele se sa životom koji smo najmanje očekivale – priča Danijela, koja je sa svojom majkom, snahom Draganom i djecom, napustila rodni Sanski Most, noseći sjećanja i uspomene. A u svakoj od njih, Vito živi.
Nela i Sonja
Te uspomene, udružene sa stihovima koje je pisao, važne su danas i za njegove ćerke – Nelu, koja je dobila ime po svojoj tetki i Sonju. One su, kada je njihov tata poginuo, bile male djevojčice.
-Mislim da Vitina poezija sada može da bude značajna za njih. Imaju priliku da kao mlade žene, koje su izgradile i sopstveno poimanje o životu, razumiju vrijednosti i filozofiju koju je njihov tata živio. Možda će im poslužiti za neko poređenje, možda kao drugi uvid, a možda će nešto od toga i iskoristiti. Na njima je, kao i na svakom čovjeku, da promišljaju – kaže Danijela za Srpskainfo.
A kako bi Vito reagovao kada bi znao da će njegove pjesme biti objavljenje, kaže, nije sigurna. Bio je, priča, veoma intiman u stvaralačkom procesu.
– Rijetko ko je mogao i da prisustvuje probama benda. Bio je posvećen, vraćao se djelima iznova, to sam vidjela i u njegovim rukopisima dok sam prekucavala pjesme, tako da mislim da bi on, i ako bi odlučio da objavi nešto, vjerovatno još radio na pjesmama, a zasigurno bi pisao neke nove – smatra ona.
Objavljivanjem Vitine poezije, Danijela ne osjeća kao da zatvara neko poglavlje. Naprotiv.
– Imam neke planove, ali ne do kraja razrađene. Možda će neko ovo čitati i javiti se s nekim prijedlogom, nikad se ne zna. Možda neki muzički ili literarni konkurs slijedi – otkrila je Danijela.
Tog 28. juna, u kući Milanovića, neće biti održana samo promocija knjige. Biće to trening za sjećanja, prožet emocijama i uspomenama. Glumci će oživjeti stihove, a muzika će im dati poseban dah.
Umjetnost
Za taj dio, pobrinuo se muzičar Bojan Madžar, koji je okupio ekipu i komponovao jednu od Vitinih pjesama “Moj novac”.
-Ljudi odu, djela ostanu. Da, samo što neki ljudi kada odu, za sobom ostave riječi, pisane i pjevane, koje vrijede više nego djela. Riječi koje i nakon 30 godina gađaju suštinu, riječi koje su nam opomena da vrijeme ide, a mi stojimo, riječi koje su nas navele da se zapitamo zašto se ništa ne mijenja, riječi koje su dovoljno jake da probude inspiraciju, okupe nas da entuzijastično oživimo predivna slova, rukom pisana, na hartiji i učinimo ih muzikom. Ne samo da nas je Vito zadužio svojim stihovima, za koje ne bismo ni znali da nismo dobili čast da budemo dio jednog ovako emotivnog, iskrenog i nesvakidašnjeg dešavanja, već nas je, posredstvom Nele (Vitine sestre), opomenuo da smo drugovi i kumovi, koji se vjerovatno ne bi okupili da nije njegovih riječi. Tamo gdje djela i ljudi stanu, nastavlja umjetnost, a umjetnost je poziv koji se ne odbija – rekao je Madžar za Srpskainfo.
Pored Madžara, koji je vokal, na pjesmi rade i Ognjen Tadić (gitara), Tibor Tišma (mandolina), Darko Karać (bas gitara) i Nemanja Gojković (kahon).
Urednik knjige “Trening za sjećanja” Boris Maksimović, kaže da Vitomirova poezija predstavlja kardiogram jednog samoniklog i neizbrušenog pjesničkog bisera, čiji je rad mogao da se razgrana u mnogo različitih pravaca, ali su tragična ratna zbivanja nasilno stavila tačku na taj razvojni put.
-Iz njegovih sačuvanih stihova izbija i iznijansirana osjećajnost, i ogorčeni bunt protiv društva, i dobrodušni humor, i iskrena začuđenost nad svijetom u koji smo bačeni, i još mnogo toga drugog vrijednog otkrivanja. Ova zbirka je zapravo “grupni portret” jedne generacije uhvaćene u vrtlogu zbivanja na koje nije mogla da utiče i čitajući je ne možemo, a da se ne zapitamo kako bi tek izgledala naša kulturna scena da su istorijski vjetrovi duvali bar malo blaže – rekao je Maksimović za Srpskainfo.
Vrijeme mira
Književnik i novinar Mihajlo Orlović, kaže da Vitomir Marinković nije bio roker, ni kantautor u klasičnom smislu. Njegove pjesme, priča za Srpskainfo, više liče na razgovor između čovjeka i stvoritelja, između prošlosti i nesanice, svakodnevice i umijeća življenja.
-On pjeva o ljubavi, vjeri, izdaji, ratu, slobodi. On ne bježi od tame. Naprotiv, on se s njom suočava – hrabro, beskompromisno, ponekad bolno. Poezija Vitomira Marinkovića, nastala u sjenci rata i smrti, svjedoči o snazi riječi da prežive i onda kada čovek više ne može. Njegovi stihovi nisu samo umjetnički izraz, već i dokument duhovnog stanja jednog mladog čovjeka suočenog sa besmislom nasilja. Njegovo stvaralaštvo nas podsjeća da pjesnik, i kad ćuti, govori; i kad pogine, ostaje – kroz pjesmu. Mada je teško reći na osnovu jedne knjige pjesama, i još od autora nedorađenih, Vitomirov stil je slobodan, blizak modernoj i postmodernoj poetici – bez rime, ali s jakim ritmom i metaforikom. Njegov jezik je jednostavan, ali višeslojan. On koristi naizgled obične slike – mokre ulice, bijesnog psa, hladnoću – da bi stvorio atmosferu potpune unutrašnje pustoši – kaže Orlović.
Iako, kaže, Vitomirova poezija oslikava tminu, u njoj postoji i tiha nada.
-Pjesnik ne želi da umre tiho i polako – on vrišti, traži više od života, makar to značilo i suočenje sa sopstvenim strahovima. On ostaje čovjek koji vjeruje da i pjesma, ma koliko kratka i „suvišna“, može biti otpor zaboravu i nasilju. Vitomir Marinković nije stigao da napiše mnogo, ali ono što je napisao i što se našlo u ovoj knjizi “Trening za sjećanja” ostavlja dubok trag. Njegov glas, iako prekinut, nastavlja da odzvanja među stihovima, podsjećajući nas na krhkost mladosti, vrijednost istine i moć poezije da preživi sve – čak i smrt. On nije dočekao vrijeme mira. Njegove pjesme su njegovo oružje, njegova odbrana i njegovo posljednje pismo – rekao je Orlović za Srpskainfo.
Kada riječi postanu jedini način da se neko vrati među nas, onda ih ne čitamo, nego ih osjećamo.
Danijela Marinković Orlić, ili kako ju je od milja Vito zvao, Nela, godinama je nosila bratove stihove kao tiho nasljeđe.
Zbirka “Trening za sjećanja” nije samo knjiga. To je čin ljubavi sestre koja vraća glas bratu.
To je svjedočanstvo o čovjeku koji je ovaj svijet napustio mlad, a čiji stihovi i danas pronalaze put do ljudi.
U nastavku pročitajte pjesmu “Moj novac”:
Moj novac
Majka i otac
Sreća i spokoj
U zemlji ovoj
Samopouzdanje i radost
Lažna blagost
Sladak nemir
Letim kao leptir
Neimaština vrijeđa
Sirotinja smeta
Razmahu strasti
Dubokog džepa
Ja ne želim mir
Umirati polako i tiho
Želim mnogo više
Ostati što duže
Ranjavati što brže
Kajati se što kraće
Vrištati što jače
Uz što manji trošak
Imati još više
I zdravo nekima tamo
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu