Tu su se i upoznali, zaljubili, zavoljeli i vjenčali i tada je na ovaj svijet došla ona, kako kaže “kazna božija”. Ja sam rođena kao nedonošče, sa 7 mjeseci. Ali to ne bi bio problem da nisam rođena sa invaliditetom. Na lijevoj ruci nemam četiri prsta, a na desnoj nemam jedan. To je bio veliki šok za cijelu moju familiju, jer ja sam jedina koja je rođena takva.
– U to vreme, na to se gledalo kao “KAZNA BOŽIJA”, kao da sam ja ponijela nečije grijehe. Moj tata kada je čuo kako sam se rodila, odmah je od moje majke tražio da mi daju neku injekciju kako bi mi okočalni život – sva sreća mama ga nije poslušala – kroz šalu nastavlja Snežana da priča svoju priču.
– Dakle, nakon što sam se ja rodila, moj otac odlazi za Njemačku da živi i radi tamo, a moja majka i ja se vraćamo u selo, nadomak Leskovca. Tamo, u toj provinciji, kada su me vidjeli, onako malu i sitnu, bez prstiju sa čudom su me gledali. Djetinjstvo sam provela sa babom i dedom, jer je kasnije majka morala da se vrati za Beograd kako bi zaradila novac za život.
“To je još jedan moj prokockani san”
– Odrastala sam sva sreća u jednoj porodici u kojoj sam bila jako voljena i to je meni mnogo značilo za dalji život. Dedi i babi sam bila pravi ponos jer sam sa samo šest godina krenula da se takmičim u pjevanju. Susreti sela su tada bili moderni, svake godine se takmičilo selo protiv sela, gdje sam i ja prvi put stupila na binu i zapjevala.
– Ja sam u suštini bila mali zvrk, jer sam po konstrukciji veoma sitna, mala, ali kako sam muziku čula, tako sam i krenula da pjevam i ljudi su me prosto gledali i plakali od količine emocija koje sam tada pružala.
Dodaje da je osvajala čak i dosta manjih nagrada, koje su za nju bile velike i tako sve do svoje 11. godine. Kasnije, kako kaže, propustila veliku šansu koja joj se pružila, a ona je nije iskoristila.
– Jedan srpski novinar, dok je boravila u Berlinu u posjeti ocu, je čuo kako pjeva i bio je sav oduševljen, gdje je preporučio jednom poznatom jugoslovenskom voditelju da je on čuje i pomogne joj da stvarno postane velika zvezda, ali je ona to sve odbila iz ljubavi prema čovjeku sa kojim je i dan danas u braku, poslije 32. godine.
– Na toj probi se nisam pojavila jer se moj suprug plašio da ću da ostaviti i to je bio jedan moj porkockani san. To je bila moja najveća želja, ali eto… – priseća se ona.
Ali to nije sve, zbog svog invaliditeta još jedan san joj srušen i to na veoma brutalan način.
– Moja druga najveća ljubav u životu je bila medicina. Željela sam jako da budem doktorka i da pomažem ljudima, ali tu je postojao veliki problem. Kada sam htjela da upišem srednju medicinsku školu u Zemunu, zbog nedostatka mojih prstiju, odbili su me, gdje je bilo moje prvo razočarenje u životu, jer nisam mogla da upišem to što volim.
Nešto joj je govorilo da mora da nacrta ikonu Svete Petke
Snežana dodaje kako joj je cijeli život prošao tako, sa osudama ljudi i sa mišlju da nije sposobna. Ali ova jaka žena je sve to izdržala i kako ona i sama kaže da je “Bog tako obeležio” jer je spremio za neke veće stvari koje su kasnije došle, da svim tim ljudima pokaže njenu pravu veličinu i da im pokaže kako je ona i više nego sposobna.
– Kada sam bila trudna sa svojim drugim detetom (zapravo trećim, jer mi je prvo ukradeno), tada mi se desilo nešto što nikad ranije nisam osetila, neki jak osećaj da ja moram da naslikam ikonu Svete Petke. Tada sam bila u šestom mesecu trudnoće. Kako se nisam bavila slikanjem, nisam imala na čemu da naslikam. Ali u tom trenutku je bilo ili će mi šake izgoreti ili ću ja da naslikam Scetu Petku.
– Mi smo tada renovirali stan i radili unutrašnju izolaciju i ja sam tada samo zgrabila veliko parče stiropora i uzela neke terpentin boje, koje mi je jednom prilikom tata kupio, zalijepila sam to parče stiropora za vrata (ni dan danas ne znam kako je to stajalo) i pošto nisam imala ni četkice, dosetila sam se i uzela jedan sunđer koji sam imala u fijoci i prepolovila ga. Kako nisam ništa znala o slikanju i o tome kako se te boje pravilno koriste i mešaju, ja sam to zbućkala nekako i tako sa sve tim sunđerima krenula da slikam ikonu i to iz glave, jer nisam imala ni odakle da gledam – i tako je par dana slikala, i po završetku su njoj dlanovi prestali da gore, ali ta ikona je, kako kaže, veoma posebna.
– Kada sam završila tu ikonu, sveštenik iz naše parohije bio je svratio do nas, kada je ugledao ikonu, koja je stajala u sobu na zidu i videla se čim se ulazna vrata otvore, on je zanemeo, jer takvu predstavu sv. Petke nikada u životu nije video. Jer naravno da je nije video, pošto sam je iz glave slikala. Kada posmatrate tu ikonu, ona izgleda kao da su dve osobe na njoj, kao da se iza sv. Petke nalazi neko koga ona štiti. Tada je sveštenik ikonu i blagoslovio je i rekao: “Bilo bi divno da nastaviš ovo da radiš, ovo je nešto nevkerovatno”.
Ali ovoj slici su se mnogi slikari čudili, jer je velika enigma, kako zapravo taj terpentin nije izgrizao stiropor. Snežana kaže da je čak i njen komšija, koji je takođe umetnik, probao isto da uradi, ali da je njegovo parče stiropora bilo potpuno uništeno, dok njoj čitavih 25 godina ikona stoji netaknuta, kao i prvog dana kada je naslikala. Tako je počeo njen put ikonopisanja.
“Dočekala sam da moje ikone liječe”
Kaže da je još kao mlađa sanjala čudne snove, koje tada nije mogla sebi da objasni, da je jednom prilikom sanjala Bogojavljanje i gledala kako se nebo otvara, dok je ona stajala na doku i dodaje kako je gledala u nebo dok se ono otvaralo i sunčevi zraci padali na taj dok, gdje su se pojavile ikone raznih svetaca.
– Kada je ugledala nekog čovjeka, koji je kako kaže ličio na Vasilija Ostroškog, upitala ga je “pa čije su ovo ikone”, on joj je samo blagim i tihim glasom rekao “pa tvoje, to je tvoja izložba”, po njenim riječima taj san je bio malo pre nego što je naslikala prvu svoju ikonu na stiroporu. Ali to nije jedini takav san, bilo ih je mnogo.
Posle bombarodavanja, jedna po jedna ikona se nizala za njom. Njen rad se nalazi svuda po svetu, po mnogim manastirima i crkvama i čak je dobila svoj blagoslov od čuvenog Oca Gavrila (Arhimandrit), koji je služio u manastiru “Privna Glava” do kraja svog života.
Drugi put kada je išla u naš čuveni manastir Lepavina, gde se, pogodiće te, Arhimadrit zvao isto Gavrilo, takođe je dobila blagoslov za nastavak svog rada. U tom manastiru se nalaze dve čudotvorne ikone Majke Božije, gde su se mnogi ljudi iscelili. Još jedno čudo se dogodilo u njenom domu, nakon skoro dve decenije od samog početka ikonopisanja.
“Meni ništa ne treba, samo da ljudima bude bolje”
– Kako je sveštenik rekao da ćutim, poslušala sam ga i evo do dan danas samo sam jednoj osobi rekla da se pomoli ispred nje, a to je moj brat – dodaje ona. Po njegovim rečima, ikona je njemu pomogla već sutra dan i izliječio je svoje ruke.
Ovo je jedna od mnogih životnih priča, koja jednostavno pokreće ljude i daje im snagu da se izbore sa svim svojim izazovima. Snežana Ćaćić i danas oslikava ikone i sa tim želi da se bavi do kraja svog života, kako bi za sobom ostavila neprocenljivu baštinu svojih umetničkih dela, koje, kako se nada, će u budućnosti više pomagati ljudima i služiti na spasenje. Kako i ona sama kaže za sam kraj ove lepe priče:
– Ja jesam invalid, ali sebe nikada nisam tako gledala, ja znam da “Bog nešto uzme, ali uvijek nešto i da”. Kako sam samim svojim rođenjem bila “kazna Božja”, danas se sve promenilo i došlo je vrijeme da na mene gledaju na sasvim drugi način. Zahvalna sam Bogu na svemu i na onome što jesam. I nikada ne gubite vjeru u sebe, jer je jedino to što će vam dati snagu i gurati vas dalje kroz život, piše Ona.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu