U momentu atentata sa Zoranom Đinđićem je bio i njegov telohranitelj Milan Veruović, koji je i sam bio teško ranjen. Zbog ugrožene bezbjednosti sa suprugom i djecom se preselio u Francusku.
Njega u seriji “Sablja” igra glumac Nikola Glišić, kojeg je domaća publika zapazila u filmu “Pored nas”.
Naime, Mihajlo Veruović Vojaž u svojoj velikoj ispovijesti prije dvije godine otkrio je da je nakon atentata na tadašnjeg premijera Srbije, Zorana Đinđića, koje se desilo 12. marta 2003. godine, sa porodicom morao da bježi od mafije.
Vojažev otac Milan tog dana je ranjen u leđa dok je bio na radnom zadatku kao Đinđićev telohranitelj.
– Nakon Zoranovog ubistva mafija je prijetila mojim roditeljima, čak su i mom bratu i meni životi bili ugroženi. Majka i otac su se plašili za našu bezbjednost i zbog toga su odlučili da se odselimo iz Srbije. Otišli smo u Strazbur u Francusku. Imao sam godinu i po dana, a brat nepune tri. Roditeljima je bilo mnogo teško. Trpjeli su veliki pritisak i dugo su živjeli u paranoji šta će i kako dalje. Postoji tu mnogo stvari koje ja još uvijek ne znam, zbog toga ne mogu u potpunosti da se otvorim na ovu temu, ali znam da nije bilo nimalo bezazleno – počeo je Vojaž svoju životnu priču i dodao da roditelji ni u jednom trenutku nisu dozvolili da to utiče na njegovog brata i njega:
– Bili su svjesni da jedino njih imamo na ovom svijetu. Zbog cijele situacije brat i ja sve do polaska u osnovnu školu nismo mogli da imamo mnogo drugara i da se socijalizujemo, već smo uglavnom bili okrenuti porodici. Zato su se roditelji potrudili da nam pruže sigurnost kod kuće jer da smo izgubili povjerenje u njih, izgubili bismo sve – rekao je-
Vojaž priča da su se majka i otac u početku u Francuskoj teško snalazili, ali da su se brzo prilagodili novoj sredini i uslovima života.
– Nisu govorili ni engleski, ni francuski. Tata se oporavljao od rane od metka koju je zadobio u predjelu leđa, pa je majka više provodila vrijeme s bratom i sa mnom. Bio sam mali kada se sve to desilo i nisam ni znao šta znači kada je neko ranjen, šta je atentat, a šta pištolj… Bez obzira na sve, borili su se da nas izvedu na pravi put i za kratak period su uspjeli da se prilagode i obezbjede nam najosnovnije potrebe – priča mlada pjevačka zvijezda i dodaje da je oca prvi put pitao za ožiljak tek kada je napunio sedam godina:
– Zbog rane od metka imao je operacije od kojih mu je ostao veliki ožiljak na stomaku. Kada sam ga prvi put pitao: “Tata, od čega ti je taj ožiljak?”, odgovorio mi je: “Ujela me je žaba.” Kasnije, kada sam porastao, shvatio sam šta se dogodilo i od čega mu je ožiljak.
Prošlo je 21. godinu od ubistva Zorana Đinđića, a na dan svake godišnjice Vojažev otac osjeća posebnu tugu
– Znam da je posao telohranitelja radio iz srca. Ispričao mi je mnogo zanimljivih anegdota i situacija koje je doživio dok je bio telohranitelj, ali ne mogu da ih iznosim u javnost. Na svaku godišnjicu atentata mom ocu se vrate sjećanja na taj dan i rastuži se. Sa Zoranom je proveo dosta vremena i imali su zajedničke ciljeve za koje su se borili. Tog 12. marta za mog oca nije umrla samo jedna osoba i dobar prijatelj već cijeli ideal i vizija u koju su vjerovali – rekao je pjevač.
Kada su se stvari malo stišale i opasnost prošla, porodica Veruović je odlučila da se vrati u Srbiju
– Roditelji nisu željeli da brat i ja odrastamo kao Francuzi, već kao Srbi. Kada su shvatili da možemo da budemo sigurni u gradu u kom smo se rodili, vratili smo se u Beograd. Brat i ja smo 2007. godine upisali Osnovnu školu “Kralj Aleksandar I”, on drugi, ja prvi razred. Bio sam odličan đak, volio sam sve predmete sem fizike. Od brata se nisam razdvajao, imali smo isto društvo kao i danas. Do šestog razreda sam bio miran kao bubica, a onda, kada sam ušao u pubertet, postao sam buntovan – priča Vojaž i dodaje da mu ni tuče nisu bile strane:
– Potukao sam se milion puta. Nikada nisam započinjao prvi, ali sam se bez razmišljanja branio. Nikad nisam dozvoljavao nikome da me ponizi. Još kao malom otac mi je govorio: “Ako ne odbraniš čast, nemoj da se vraćaš kući.” Otad su mi čast i obraz na prvom mjestu.
Vojaž je prve godine osnovnog školovanja upamtio, između ostalog, i po tome što su ga vršnjaci ismijavali
– Brata i mene su zadirkivali zbog toga što smo bili malo asocijalni i što nismo htjeli da se družimo sa ostalom djecom. Razlog tome su traume i događaji iz našeg djetinjstva. Dok su drugi klinci igrali loptu i lastiš, mi smo se krili od mafije. To su životne situacije kroz koje ne treba da prolazi nijedno dijete! Kao klinac, nisam mogao da razumijem drugu djecu i tu njihovu lagodnost, a oni nisu mogli da razumiju zašto sam ja toliko ćutljiv. Mislili su da imam neke smetnje u razvoju, ali bio sam naučen da budem ćutljiv i pazim na brata i sebe – dodao je.
Vojaž kaže da su kao porodica živjeli veoma skromno i maltene bili na rubu siromaštva
– Brat i ja nikada nismo išli na ekskurzije. Kada bi roditelji primili platu, većina novca je odlazila na komunalije i račune, a onda nam je ostajalo 10.000 dinara (oko 166 Km) da nas četvoro i pas kog smo čuvali izguramo cijeli mjesec. Mnogo puta se dešavalo da ne jedemo, nismo svaki dan imali tri obroka dnevno. Nikada nisam dobijao nove stvari. Uvijek sam ih nasljeđivao od starijeg brata. Kada bi mu roditelji kupili nešto, radovao sam se jer sam znao da ću to i ja nositi. Odrastao sam u patikama i jaknama svog brata. Baš zbog toga smo obojica rano počeli da zarađujemo. Brat se sa 15 godina zaposlio preko omladinske zadruge i nosio gajbe, radio od jutra do mraka, cijepao je ruke da bi imao za džeparac. Kada se na kraju mjeseca vraćao sa zarađenih 25 ili 30 hiljada dinara (oko 500 KM), osjećali smo se kao da je donio milione – prenosi Informer.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu