Bila je usvojena kćerka Zorana Radmilovića i Dine Rutić i veoma mlada je ušla u glumačke vode, a diplomirala je u klasi profesora Radoslava Milenkovića.
Za oca je bila izuzetno vezana, a imala je samo 11 godina kada ga je izgubila, 1985. godine.
Ana Radmilović je najljepše uspomene na oca sačuvala u knjizi “Kad je svet imao brkove”.
– Kajala sam se što se na onom stepeništu nisam zadržala duže, zauvijek ako treba. Što sam na kraju izašla iz njegovog zagrljaja, strčala niz stepenište i izašla u neki svijet, život bez veze, glup život i još gluplji svijet bez njega. Kajala sam se što ga nisam prepoznala kada je spavao u bolničkom krevetu, mršav i sasvim sijed, za mjesec dana sasvim nestao, što nisam ušla, zagrlila ga, legla kraj njega kao uvijek prije, možda bi se probudio, ozdravio čak. Možda bi i život i svijet izgledali drugačije da sam to uradila – a nisam. Stajala sam paralisana na vratima bolničke sobe u koju nisam smjela da zakoračim i nisam htjela da vjerujem kako je to što vidim on. Ja ga nikada i ničim neću nadoknaditi – napisala je Ana Radmilović u knjizi “Kad je svet imao brkove”.
Ljubav i poštovanje prema svom ocu Zoranu Radmiloviću često je isticala. Bila je ljuta što ga je naše društvo doživljavalo kao “kafanskog čovjeka” jer je bio nešto potpuno drugo.
– Moj otac bio je veoma obrazovan, pravi intelektualac, pogađalo me je što su ga spuštali na nivo kafanskog čovjeka. Kada je umro, preselila sam se u njegov radnu sobu koju smo zvali radenička, i tamo zatekla latinske, starogrčke, španske, njemačke rječnike i raznu drugu literaturu. Bio je veoma studiozan, tako da je identifikacija sa Radovanom III pogrešna, dobar glumac koji je sjajno odigrao jednog malograđanina, ali privatno nije bio ni nalik njemu. U Zaječaru već dvadeset godina postoji manifestacija Dani Zorana Radmilovića, a iskreno se nadam da će nove vlasti imati malo više pijeteta prema njegovom imenu jer su ga zaista mnogo arčili. Bila sam dva puta tamo i osjetila sam se kao na nekom poselu. Mnogi su pravili publikacije i pisali knjige o njemu koje su potpuni falsifikat. Ja imam pravo da budem subjektivna i mislim kako je on bio najveći srpski glumac, kao i da nije zaslužio da ga na taj način koriste – rekla je svojevremeno Ana.
– Slava ga je opterećivala i nije mu prijalo kad ga prepoznaju na ulici, volio je mir i tragao za njim, a od njega mi je u vaspitanju ostala i blaga gadljivost prema moćnim ljudima i onima koji se moćnima dodvoravaju. Gajio je neku ispravnost i u skladu sa njom živio – govorila je Ana Radmilović.
Ana je otkrila da je njen otac radio do smrti, te da je odbijao da primi hemoterapiju.
– Nisam mnogo prisustvovala njegovom odlasku jer su me sklonili pošto sam bila maloljetna. Ali, istina je da je radio do mjesec dana pred smrt. Bio je profesionalac i to je bila njegova odluka. Nije htio da prima hemioterapiju govoreći: “Ja ću da živim i umrem u komadu kao čovjek”. I tako je išao do kraja. To je legitiman izbor, ali otišao je previše mlad, sa samo 52 godine. Smrt je svinjarija – rekla je Ana Radmilović za Stori 2013. godine.
– Govore mi da fizički podsjećam na njega, ali to uopšte nije ljubazno jer je on bio čovjek s velikim nosom i brkovima. Majka mi je bila ljepotica, ali, eto, šta ću! Sjećam se kako je bio nježan i blag čovjek, dobroćudan namćor. Ma, nisam htjela da se odvajam od njega kada je bio tu. Željela sam da stalno budemo zajedno i da idemo negdje. Ostala sam ga zauvijek željna… Cijeli život mi nedostaje tata – dodala je, prenosi Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu