Do 21.godine imala je dvije transplantacije: Kada mi je tijelo odbacilo organ, prvi put sam se uplašila za svoj život.
Subotičanka Amadea Sič sada 27-godišnjakinja bila je dijete kada je saznala za svoju bolest – hipertenziju pluća. Do svoje 21. godine imala je dvije transplantacije pluća.
Ipak, u njenim očima ništa nije djelovalo kao nepremostiva prepreka. Znala je, da koliko god je sudbina iskušavala, ona će ponovo uspjeti da udahne duboko i osjeti sve ljepote života.
Amadea je sa 17 godina osjetila prvi simptom – nedostatak vazduha. U početku je govorila sebi da će proći, da nije ništa strašno, pokušavala da zanemari situaciju. Ipak, kada više nije mogla da dođe do vazduha nakon penjanja na prvi sprat, shvatila je da je njen zdravstveni problem ozbiljan.
– Nisam više mogla da trčim kao prije, a imala sam kondicije, s obzirom da sam osim karatea išla i na takmičenja iz atletike. Posumnjala sam da nešto nije u redu, ali nisam nikome govorila jer nisam mislila da je nešto ozbiljno pa sam “krišom” pratila sebe do momenta kada sam shvatila da ostajem bez vazduha na prvom spratu i nakon 3 čučnja – prisjetila se ona pa nastavila.
– Kada mi je bolest već uznapredovala, osim što sam osjećala gušenje, bile su mi plave usne, zglobovi otečeni, stomak pun vode, lupanje srca sam osjećala čak i u vratu, a glas je postajao tih, skoro šapat. Sa dijagnozom hipertenzije pluća se živi najduže tri godine bez adekvatne terapije i zato je bitno prepoznati i ne zanemariti simptome – ispričala je lijepa djevojka za Blic.
Prije nego što vas stave na listu za transplantaciju doktori će vas uputiti na sve potrebne preglede kako bi vam našli kompetentnog donora. I vi nastavljate da živite uobičajeno svaki dan i čekate da se donor pojavi. Nažalost, čekate da neko umre i da saznate da li vam taj organ odgovara. U tom periodu je bitno da ostanete što jači zbog same operacije i bržeg oporavka nakon nje. Jedva sam čekala da me operišu jer sam vjerovala da ću se sutradan probuditi i biti magično zdrava – priča Subotičanka.
A onda, krenula je trka sa vremenom. Ipak, Amadea nije dopustila sebi da uopšte pomisli da postoji mogućnost da ona ne dođe prva na cilj. Za nju nije bilo predaje, niti odustajanja. Umesto strepnje, pojavila se ljubav i želja da se okupira nekim ljepšim stvarima.
– Ni u jednom momentu mi nije prošlo kroz glavu da neću uspjeti ili preživjeti. Bila sam još dijete za koje tek počinje život. Prvo nisam ni pomišljala na transplantaciju jer je to u tom periodu bilo nešto nepojmljivo i nedovoljno shvaćeno, nego sam mislila da mogu prirodno da se izliječim, što sam i pokušavala raznim biljkama, cijeđenim sokovima, ljutom paprikom…
Međutim ističe da nikada nije dopustila da je bolest slomi. Neprijatelja je gledala pravo u oči, a sebi postavljala samo jedno pitanje – “kako da ga uništim?”.
– Druge stvari su mi bile tada na pameti, zaljubila sam se i željela da uživam svaki dan sa prijateljima i porodicom, da upišem fakultet i nastavim uobičajen život sa svojim vršnjacima. Ali, vrijeme je odmicalo,a ja sam bila u sve lošijem stanju. Želje kao i potrebe su postajale sve veće i sve udaljenije.
– Kada bolje razmislim, ne mogu reći da sam imala negativne misli, više je to bila tuga jer sam željela toliko toga da ostvarim još u životu samo bez gušenja. Bilo mi je žao i moje porodice što me gleda takvu. Strah sam dobro podnosila jer uživam u adrenalinu, a s tugom sam se borila tako što sam preko dana pokušavala da okupiram svoje misli lijepim i srećnim dešavanjima o kojima sam razmišljala prethodni dan.
– U početku sam se svaki dan nadala da će bolest nestati kada ustanem sljedeći dan i da je sve ovo samo jedna noćna mora, bilo mi je nevjerovatno da bolujem od neizlječive bolesti. Doduše, u glavi mi nikada nije bilo pitanje zašto sam bolesna? Već kako mogu da je se riješim.
– Muzika mi je dosta pomagala u tom periodu jer mi je ona bila neki vid motivacije, pokretala mi je maštu, stvarala ideje i ciljeve. Sporije sam radila neke stvari ali nisam dopustila da me bolest ograničava. Uvijek sam tražila nešto sto bi me motivisalo. Željela sam svuda i sve, mnogo sam gledala da se smijem, pratila sam svoja osjećanja i bila istinski srećna. Vjerovala sam u Boga i da mi se ne može ništa loše desiti – priča ova nasmijana heroina.
Kako dodaje, prihvatila je stanje i upoznala svoj tempo. Znala je svaku prečicu i uzbrdicu na putu i kako da je pređe.
Amadein pozitivan pogled na život bio je nagrađen, ali činilo se tada, samo na kratko. Dobila je nova pluća, šansu da ponovo diše duboko, da ne strahuje od budućnosti, već da joj se raduje. Ipak, brzo su stigle i loše vijesti – njeno tijelo je odbacivalo organ.
– Nakon skoro 4 mjeseca provedenih u bolnici, konačno sam došla kući za Božić. Bilo je teško jer su me i dalje hranili, mama me je tuširala, oblačila, prala i sušila kosu zbog moje loše motorike kao posljedice komplikacija nakon transplantacije, ipak i dalje mnogo ljepše nego u bolnici, zagrlila sam svoj krevet i viđala moje najbliže. A to mi je tada bilo dovoljno.
– Dolazio je fizioterapeut da vježbamo, ali ja sam malo po malo ostajala bez vazduha. Nisam željela da vjerujem da ovako ne smije biti već sam se smješkala što je ujedno bio i moj mehanizam odbrane i nadala se da će proći. Ali nije, svaki dan je bilo gore. Otišli smo u bolnicu gdje su mi i utvrdili, nakon neuspješnog izvođenja spirometrije i laboratorijskih nalaza, da odbacujem organ”.
Po prvi put Amadea je osjetila strah, a onda i komešanje svih emocija koje ljudski mozak poznaje. Ipak, njena borba i strpljenje su se isplatili. Nova pluća stigla su baš na dan kada se Amadea onesvijestila.
– Mislim da su me tog momenta preplavile sve emocije, od šoka, razočaranja, bijesa, ogromne tuge, bola u duši i po prvi put straha da neće stići organ na vrijeme do nove velike nade, vjere i sreće što će se drugi put moje stanje konačno poboljšati, da ćemo uspjeti i sve to sretno okončati – pojašnjava.
Danas, Amadea je odlučila da se igra sa životom. Odlučila je da može i želi sve. Završava studije psihologije, trenira i nema fizička ograničenja. Ide na pregled svaki treći mjesec i ima velike ambicije i planove.
Iz ove borbe izrodio se i film, ali i sajt putem kojih Amadea pokušava da pomogne drugima.
– Ljudima koji su u istoj ili sličnoj situaciji šaljem najveći virtuelni zagrljaj ikada. Mnogo je zahtjevno naći prave reči u toj situaciji ali biću i dalje iskrena. Trudite se da živite vaš život, kako vi osjećate i želite, a ne kako drugi žele ili očekuju. Upoznajte i stvarajte sebe, jer sigurno imate nešto što drugi nemaju, barem u toj mjeri. Učite od drugih i prisvojite sve što vama odgovara u tom momentu i što može da vas gura ka napred ali ne zaboravite da živite svoj život i da ste rođeni da budete jedinstveni, tako se i postavite prema sebi – poručuje ova Subotičanka svim generacijama i svim ljudima koji prolaze kroz teško životno razdoblje, a razvila je i trik za borbu sa bijesom:
– U početku sam se u momentima bijesa zaustavljala usred rečenice i dešavanja i kao da sam izašla iz svog tijela, udahnula par puta i sagledala sebe i cijelu situaciju, rekla sebi “sada ne možeš ništa, budi strpljiva, saberi se i ćuti ako nemaš šta pametno i lepo za reći” i sklonila se na par minuta i taj bijes pokušavala usmjeriti u suprotnom pravcu.
– Ja sam se, na primjer, često zezala na svoj račun i smijala, a nisu ni moji najbliži ostali pošteđeni kada je šala u pitanju, tako mi je bilo mnogo ljepše i lakše jer je sve bilo iskreno i od srca – kaže ova lijepa djevojka.
Najveća podrška Amaedei bila je njena porodica, ipak, majka je zauzela prvo mjesto. Priča nam da je prolazila i kroz zatvorena vrata i bila joj dodatna snaga.
Kako kaže, nakon cijelog iskustva, čekanja, nadanja, sanjanja i ponovne šanse za život, Amadea tvrdi da je vrlo bitno da se svi ljudi informišu o transplantaciji i donorstvu.
– Ne smijemo živjeti u zabludi, sve ono što sam uradila nakon svoje dvije operacije ima za cilj da se podigne svijest o donorstvu – poručuje ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu