Ali kada je sunce izašlo nakon tog razornog udara, postalo je jasno i koliko veliki dio iranskog nuklearnog programa još uvijek postoji bar za sada.
Čini se da su izraelski udari na Iran uništili nadzemni objekat za proizvodnju nuklearnog goriva i centre za napajanje strujom u najvećem iranskom centru za obogaćivanje uranijuma, u Natanzu.
Ubijanje nekih od najvažnijih iranskih nuklearnih naučnika dio je dugog izraelskog nastojanja da eliminiše znanje potrebno za izradu bombe.
Ipak, prva faza izraelskih napada nije pogodila najvjerovatnije mjesto gdje se čuva iransko gorivo obogaćeno skoro toliko da može da se od njega napravi nuklearna bomba – i to je možda bilo namjerno, piše Njujork tajms.
To skladište nalazi se u ogromnom kompleksu van drevne prestonice Isfahana, prema međunarodnim inspektorima zaduženim za njegovo praćenje. Stotinu izraelskih borbenih aviona, raketa i dronova u prvoj talasu su izbjegli Isfahan, iako je to jedno od najvećih nuklearnih postrojenja u zemlji i, prema zapadnim obavještajnim službama, jedno od žarišta tajnih iranskih istraživanja oružja.
Izraelske odbrambene snage objavile su u petak popodne da su u drugom talasu pogodile Isfahan, ali ne i skladište goriva. Umjesto toga, fokusirali su se na laboratorije koje rade na pretvaranju uranijum gasa u metal – jedan od posljednjih koraka u pravljenju oružja. Međutim, nije pomenuto gađanje područja gdje se gorivo skladišti.
– Gorivo smo vidjeli tamo nedavno – rekao je Rafael Marijano Grosi, generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAЕA), nekoliko sati nakon početka napada.
“Dovoljno visoko obogaćenog uranijuma za devet atomskih bombi”
Inspektori su posljednjih nedjelja bili u postrojenjima u Isfahanu, gdje su radili završne inventure za tromjesečni izvještaj o iranskim kapacitetima.
Misterija ostaje zašto je Izrael izbjegao da pogodi skladište goriva, koje Iranu pruža najbrži put do proizvodnje male nuklearne arsenalne zalihe. Upravo je to gorivo bilo jezgro opravdanja premijera Benjamina Netanjahua za udar – poslije dvije decenije u kojima se Izrael uzdržavao od odlučne akcije.
– Iran je proizveo dovoljno visoko obogaćenog uranijuma za devet atomskih bombi – devet – rekao je Netanjahu. (Drugi stručnjaci taj broj procjenjuju na deset, ali stvarna cifra zavisi od efikasnosti izrade bojevih glava.)
– U posljednjih nekoliko meseci, Iran je preduzeo korake koje nikada ranije nije – korake ka pretvaranju obogaćenog uranijuma u oružje.
Dodao je: „Iran bi mogao da proizvede nuklearno oružje za veoma kratko vrijeme – možda za godinu dana, možda za nekoliko mjeseci, a možda i ranije.“
Zašto Izrael nije gađao skladište goriva?
Izraelski zvaničnici nisu odgovorili na pitanja zašto su poštedjeli skladište goriva – bar za sada. Moguće je da će kompleks u Isfahanu biti meta narednog talasa. Predsjednik Tramp rekao je u petak da „slijedi još toga, mnogo više“, dodajući da će sljedeći napadi biti „brutalni“.
Ali mnogi spoljni stručnjaci vjeruju da je izbjegavanje Isfahana bila namjerna odluka.
Zašto Iran ne može imati nuklearno oružje?
– To što Izrael nije bombardovao poznatu fabriku uranijuma u Isfahanu sugeriše da je Netanjahu možda bio zabrinut da bi bombardovanje moglo izazvati radiološki incident, ili da zaista vjeruju da bi Iran mogao dobrovoljno da se odrekne svojih zaliha – rekao je Džon Vulfstal iz Federacije američkih naučnika.
Opasnost od „radiološkog incidenta“ je stvarna. Napad na skladište ne bi izazvao nuklearnu eksploziju, ali bi mogao da oslobodi radioaktivni materijal u okolinu, pretvarajući kompleks u Isfahanu u „prljavu bombu“.
Grosi je kasno u petak izjavio da je u Natanzu, koji je teško pogođen, došlo do hemijske i radiološke kontaminacije, ali da podzemne hale sa centrifugama nisu probijene.
Moguća strategija
Istorija pokazuje da je Izrael vrlo osjetljiv na rizik od oslobađanja radioaktivnog materijala. Kada je 1981. bombardovao irački reaktor Osirak, učinio je to prije nego što je gorivo bilo ubačeno u postrojenje. Isti pristup primijenjen je i kada je bombardovao reaktor u Siriji koji su gradili Sjeverni Korejci. U slučaju Irana, Izrael se ovoga puta nije krio – čak je i hvalio detalje udara.
Još jedno moguće objašnjenje je da Izrael vjeruje da može da spriječi Iran da dodatno obogati zalihe do nivoa pogodnog za bombu (90%) – proces koji bi, prema američkoj obavještajnoj procijeni, trajao samo nekoliko dana do par nedjelja.
Ako je Natanz sada van funkcije, Iran bi morao da prenese gorivo u manji pogon Fordov, duboko zakopan pod planinom na bazi Revolucionarne garde. Grosi procjenjuje da se nalazi pola milje pod zemljom, što ga čini vjerovatno neprobojnim za izraelske „bunker-buster“ bombe.
Američka administracija je jasno stavila do znanja da se neće pridružiti napadima, što isključuje upotrebu velikih penetratorskih bombi koje su SAD razvile upravo za ovakve ciljeve.
Prema nekim izvještajima, Izrael je pokušao napad i na to postrojenje – u petak uveče primjećeno je bombardovanje u tom planinskom području. Čak i ako to ne uspe, Iran gotovo sigurno neće rizikovati prevoz goriva do Natanza, jer bi postao laka meta izraelskih dronova.
Ključni naučnici – meta broj 1
Izrael je, birajući mete, računao i na to da može da unazadi program eliminacijom ključnih naučnika. Dvoje ih je, prema izvještajima, ubijeno u petak.
Jedan je bio Mohamed Mehdi Teheranji, fizičar i predsednik Islamskog Azad univerziteta u Teheranu, koji se povezuje s nuklearnim i raketnim programima.
Drugi je bio Ferejdun Abasi, bivši direktor Organizacije za atomsku energiju Irana. Izrael je pokušao da ga ubije još 2010, ali je preživio pokušaj atentata. Ovog puta – nije.
Abasi je bio javno lice iranskog programa godinama i tvrdio je da je iranski interes za nuklearnu energiju isključivo mirnodopski. Tvrdio je da su svi dokazi o vojnom projektu – uključujući crteže bojevih glava – izraelske fabrikacije za opravdanje budućeg napada.
Bio je među prvima koji su poginuli kada je taj napad konačno započeo, piše Njujork Tajms, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu