Zloglasni Caco je glavni vinovnik zločina na Kazanima. Ni danas nije utvrđeno koliko je ljudi skončalo u ovoj jami na obroncima Trebevića, iznad glavnog grada BiH.
Nakon decenija gromoglasne šutnje, zločin na Kazanima je postao aktuelan prije dvije godine, kada je na ovom lokalitetu, odlukom gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, postavljena, po mnogima kontroverzna, spomen ploča.
Prećutana imena žrtava i zločinaca
Na ploči je navedeno da je podignuta u spomen „ubijenim građanima Sarajeva”, ali je prećutano da su ubijeni građani Sarajeva bili Srbi, a ubice pripadnici tzv. Armije RBiH, pod komandom Cace Topalovića.
Kazani su se ponovo našli na naslovnim stranama prije mjesec dana, kada su “nepoznati počinioci” preko imena žrtava ispisali poruku „Živi Caco u nama“.
Ispostavilo se, dakle, da su aktivisti civilnog sektora bili u pravu kada su upozoravali da spomenik “ubijenim građanima”, onakav kakav jeste, neće doprinijeti istinskom suočavanju s prošlošću i pomirenju.
“Sarajevska najpoznatija javna tajna”, kako je Kazane i druge ratne zločine nad Srbima u opkoljenom Sarajevu okarakterisao istoričar Nikolas Mol, i danas je na neki način tabu.
“Kazani: Trideset godina poslije”
O ovoj temi, ali i drugim izazovima suočavanja sa prošlošću i sa ratnim zločinima u “svojoj zajednici”, raspravljali su učesnici konferencije „Kazani: Trideset godina poslije“, održane nedavno u Sarajevu.
Istoričari, novinari, političari i građanski aktivisti pokušali su osvijetliti zašto istina o Kazanima i drugim stratištima ni nakon tri decenije ne dopire do većina građana BiH i regiona.
„Najmanje se govori kad te se najviše tiče.“ Ovim riječima, koje je napisao Meša Selimović, učesnicima se obratio Edvin Kanka Ćudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije UDIK, nevladine organizacije koje se već 10 godina bavi pitanjima tranzicione pravde.
– Komemorativne prakse koje provode politički predstavnici u BiH često nemaju za svrhu suočavanje s prošlošću. Nerijetko je to ubiranje političkih poena. Kao aktivisti za ljudska prava opiremo se takvom pristupu. Moramo slušati one čiji su najmiliji ubijeni. Ne smijemo dovoditi u pitanje njihovu bol – poručio je Ćudić.
Novinare je lako mogao “pojesti mrak”
On je podsjetio na poguban uticaj populizma, ali i na značaj građanske hrabrosti, posebno ističući angažman pojedinih novinara i medija.
– Vildana Selimbegović je progovorila o zločinima Topalovićeve Desete brdske brigade Armije RBiH, u to ratno vrijeme, u kojem je novinara mogao lako “pojesti mrak” – rekao je Čudić.
Vildana Selimbegović, danas glavna urednica “Oslobođenja”, rekla je da je bilo teško u ratu, ali i poslije rata, a da ni danas nije lako govoriti i pisati o Kazanima.
– Bio je muk, bio je tajac, do teksta koji je u sarajevskom “Svijetu” napisao Zlatko Dizdarević. Niko o tome nije htio govoriti, ali svi su htjeli prijetiti. Vidim da je politika, nažalost, tri decenije kasnije odabrala drugačije načine, koji nisu manje bolni – rekla je Selimbegovićeva.
Na konferenciji o Kazanima, koju je organizovala organizacija UDIK, uz podršku Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH i ZDF Foruma, Vildana Selimbegović je istakla da je ipak dobro što u BiH postoje nevladine organizacije i novinari, koji, makar i povodom godišnjica, otvaraju temu zločina na Kazanima.
Podijeljeno društvo
Daragan Markovina, istoričar iz Mostara, nikad nije bježao od teških tema. Ipak, on podsjeća da ne treba da se zavaravamo da živimo u multietničkom društvu.
– Jedini istinski multietnički grad u BiH je Mostar, a svi znamo da je Mostar još uvijek podijeljen grad – rekao je Markovina.
Godinama je, kaže, verovao da novinari i aktivisti mogu učiniti mnogo na suočavanju s prošlošću, ali više nije siguran da insistiranje na pričama o ratnim zločinima vodi u napredak.
– Ovoj zemlji su potrebne svakodnevne radosti života i drugačiji pristup stvarnosti. Mladi više ne žele da slušaju o ratu. Ovo društvo je suštinski podijeljeno, a jedino rješenje je da opet živimo zajedno. Moramo podvući crtu, prihvatiti rezultate rata, koliko god to bilo grozno, i sa te platforme krenuti dalje – rekao je Markovina.
Nije vrijeme da se podvuče crta
Nikolas Mol, francusko-njemački istoričar koji već 15 godina živi u Sarajevu i traga za odgovorom na pitanje kako se poslijeratna društva suočavaju sa zločinima koje je počinila njihova grupa, ne smatra da je vrijeme da se podvuče crta. Naprotiv, on smatra da su Kazani tek početak priče o zločinima nad Srbima u Sarajevu.
– Koliko je bilo Kazana u Sarajevu i da li fokus na Kazanima služi da se drugi zločini sakriju i prećute – pita se Mol.
Mol se već 30 godina bavi „najpoznatijom sarajevskom javnom tajnom“. Priznaje da, za razliku od novinara iz BiH, zbog pisanja o Kazanima nije bio izložen direktnim prijetnjama.
– Prvo, niko ne čita naučne radove i knjige, i drugo: nisam zanimljiv hejterima, jer nisam ni Srbin, ni Bošnjak, ni Hrvat, dakle nisam “domaći izdajnik” bilo koje vrste. Komentari o mom radu na društvenim mrežama svode se uglavnom na mudrosti tipa: on je stranac, nije tokom rata bio ovdje, nema legitimitet da se bavi pitanjem ratnih zločina – kaže Mol.
Dodaje da takva logika „ne pije vode“, jer da je tako nijedan istoričar ne bi mogao pisati o Kralju Tvrtku ili Francuskoj revoluciji.
Uprkos ovakvim komentarima, koji uz sve drugo govore o stanju svijesti u društvu, Mol smatra da u BiH ima nade za dostizanje tranzicione pravde.
– U Francuskoj tek sada isplivavaju na površinu zločini iz Drugog svjetskog rata, pa i zločini koje su počinili pripadnici Pokreta otpora. Ni danas, nakon 80 godina, Francuzima nije lako da se suoče s tako teškim istinama – poručio je Nikolas Mol.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu