Ivanini snovi uskoro će postati stvarnost, jer i pored lijekova koje doživotno mora da pije, uz sve strahove i strepnje, poslije mnogo suza i bola, ona je danas u sedmom mjesecu trudnoće, a ukoliko rodi kćerku, ponosno kaže da će joj dati ime Sofija, po tragično preminuloj petnaestogodišnjoj devojčici, čiju je jetru dobila 2018. godine.
Do prije pet godina, Ivana je imala povremene probleme sa jetrom, a onda je pred ljeto 2018. – požutjela.
– Moja koža promijenila je boju, bila sam potpuno žuta. Tada sam znala da je u pitanju nešto ozbiljno. Parametri koji pokazuju stanje jetre nisu bili kako treba, zbog čega sam otišla na pregled u Univerzitetski klinički centar Srbije (UKCS), vjerujući da ću dobiti neku terapiju i to je sve. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ubrzo biti na listi za transplantaciju organa. Doktorka u Kliničkom mi ništa nije govorila, samo me je upućivala na razne analize, pa sam otišla u drugu ustanovu, da pitam za mišljenje. Tamo mi je ljekar direktno saopštio da mi je neophodna transplantacija ukoliko želim normalno da živim i da jednog dana postanem majka – počinje svoju priču Ivana, koja je danas u sedmom mjesecu trudnoće.
Hospitalizovana je u avgustu.
– Ostala sam neko vrijeme u bolnici, na ispitivanjima, a moja doktorka i dalje nije pominjala transplantaciju, dok jednog jutra nisam pogledala u svoj karton i vidjela da moram da prođem kroz desetine pregleda, koji se rade kandidatima za transplantaciju jetre. Tada mi je i ona saopštila teške vijesti i stavila me na listu čekanja kao prioritet. Ispostavilo se da sam imala promjenu na jetri, koja je mogla da bude kancerogena, a u tom slučaju ne bih ni mogla da dobijem novi organ – ispričala je ona.
Ispitivanja su trajala nedjeljama, a kada je izašla iz bolnice, Ivana se razboljela.
– Imala sam neki težak oblik virusa, nisam mogla da ustanem iz kreveta, osjetila sam kao da se gasim. Trudila sam se da to ne vide moji roditelji, ni tadašnji momak, a sadašnji suprug, ali me je lomilo sa svih strana. Onda sam od našeg porodičnog ljekara dobila neki lijek i oporavila se. Otišla sam da podignem još lijekova 6. novembra, kada su mi saopštili da me je firma u kojoj sam radila, odjavila i ukinula zdravstveno osiguranje – prisjetila se Ivana.
To je bila kap koja je prelila čašu
– Tada sam pukla. Plakala sam kao nikada ranije, sve je izašlo iz mene. Do tada sam se suzdržavala zbog porodice i momka, ali više nisam mogla da izdržim. Pomislila sam kako ću godinama čekati organ, biće mi sve teže da živim, neću imati djecu, a sad još nemam ni osiguranje da uzmem lijekove. Sjećam se da je majka tada došla do mene i bukvalno me protresla, spustila na zemlju i rekla da odem na Biro i riješim to sa knjižicom – ispričala je.
Dok je na šalteru čekala red, zazvonio je telefon.
– Nisam se javila jer sam bila u gužvi, a i bio je nepoznat broj. Kada sam sve završila, okrenula sam ga. Bio je to poziv koji hiljade ljudi čeka godinama, a ja sam eto, samo tri nedjelje. Javila se doktorka koja mi je rekla da se pojavio organ koji mi po svim parametrima odgovara. Poslije toga je ništa nisam čula od uzbuđenja, pa mi je više puta ponovila gde da dođem, kada, i šta da kažem – govori Ivana o tim trenucima sreće i uzbuđenja.
Ivana je ubrzo stigla u Klinički centar, a sa njom su čekala još dva kandidata.
– Nismo progovorili ni riječ. Bila sam najmlađa među njima. Imala sam tada 26 godina. Bila je sa mnom jedna žena koja je imala 50 i čovjek iz Niša sa 60 godina. Pozvani smo po krvnoj grupi i stepenu hitnosti. Saznala sam da sam pozvana kao rezerva. Osim tog žutila, izgledala sam dobro, pokretno i vitalno, ali sam unutra bila katastrofa. Ta žena je trebala da primi organ, ali je imala brojne kontraindikacije i doktorka je rekla da sam tada ušla kao ‘rezerva sa klupe i odigrala utakmicu života’ – priča Ivana, koja je danas ponosna članica Udruženja “Zajedno za novi život”.
Ističe da je imala osjećaj da će baš ona otići u salu.
– Uzimala nam je anamnezu, pogledala me je i namignula mi. U tom trenutku znala sam da je to moja noć. Kada su mi saopštili da idem u salu, nisam mogla da se radujem, jer sam bila svjesna da se dvoje ljudi vraća kući sa bolesnim organom u sebi. U kafiću pored Kliničkog, sjedila je moja porodica, a za stolovima pored njihovog porodice ovo dvoje ljudi i svi su čekali da vide ko je prošao. To su jezive scene i jako teški momenti – priča ova mlada ekonomistkinja.
Ivana je otišla u salu, pustili su joj pjesmu po želji, kako bi se opustila i što prije zaspala.
– Ujutru sam se probudila i sve je bilo kako treba. Samo 10 dana kasnije bila sam kod kuće. Šok me je držao neko vrijeme, jer sam bila ubijeđena da ću čekati mjesecima, pa i godinama, jer je u Srbiji rijetkost dobiti organ poslije nekoliko nedjelja. Bila sam spremna da sakupljam novac, da idem u inostranstvo po novi organ, ali moja doktorka nije bila za to, već me je savjetovala da budem strpljiva i isplatilo se – priča Ivana, koja će do kraja života piti imunosupresivnu terapiju, kako bi organ u njenom tijelu ostao funkcionalan.
Sa oboljelom jetrom, Ivana nikada ne bi mogla da postane majka, a poslije transplantacije su uspješne trudnoće i porođaji takođe ravni malom čudu.
– Jedan od glavnih razloga za transplantaciju bio je što sam željela da postanem majka, jer mi je rečeno da ako ne dobijem novi organ, u stanju u kojem sam bila ranije, ne bih preživjela trudnoću. Porođaj je uvek rizik, ali sada sam vitalna, čuvam se i dobro se osećam, iako je strah uvek prisutan. Prije nego što sam zatrudnjela rekla sam ljekarima da planiram dijete i onda sam uz njihove savjete izbacila sve lijekove, osim jednog koji moram da uzimam. Doktoru, koji mi vodi trudnoću, sam prva trudnica koja je prošla kroz transplantaciju, pa je vrlo obazriv, ali vjerujem da će sve biti u redu, iako još nismo razgovarali o porođaju, da li će biti prirodnim putem ili na carski rez. Imala sam prilikom transplantacije operaciju na abdomenu, pa bi sa carskim bila druga, tako da postoji mogućnost da bude i prirodno – sa osmijehom priča Ivana, piše Nova.
Od doktora je saznala da nosi djevojčicu, a ime za malu princezu spremno je već godinama unazad.
– Poslije operacije je prošlo neko vrijeme, a onda su me pozvale majka i sestra djevojčice koja je bila moja donorka, tačnije čiju sam jetru dobila 2018. Zvala se Sofija i preminula je nažalost sa samo 15 godina, nakon što je popila ekstazi koji je otišao na mozak. Od tog dana u kontaktu sam sa njenom porodicom, a čim sam saznala da sam trudna, odmah sam im javila. Rekla sam im tada, da ako bude djevojčica zvaće se naravno Sofija. To smo moj muž, koji je u vrijeme transplantacije bio moj momak, i ja, dogovorili još tada, jer živa sam danas samo zahvaljujući njoj – naglašava Ivana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu