Brza vožnja često i do 200 na sat, divljanje po auto-putu, preticanje preko pune linije, sve to postalo je gotovo svakodnevna pojava.
Kazne postoje, ali očigledno ne pogađaju tamo gdje bi trebalo – u svijest vozača. Auto-putevi su postali poligoni za dokazivanje nadmoći i “divljanje”, a gradske ulice trkačke staze za one koji voze skupe automobile i vjeruju da su iznad zakona.
I dok zakon predviđa određene kazne, ograničenja i saobraćajne kontrole, stvarnost pokazuje da one, ipak, daju slabe rezultate. Radar registruje, zabilježi neprilagođenu brzinu, policija napiše kaznu, kazna stigne, neko plati. I šta onda? Nastavi po starom. Bahatost opstaje, a statistike o stradalima u saobraćaju rijetko koga zaista i pogode. Naravno, dok se tragedija ne dogodi blizu.
Broj saobraćajnih nesreća raste, životi se gase, ne pomažu ni brojna saopštenja policije, a ni statistike o nastradalima. Društvene mreže prepune su snimcima “bahate” vožnje, a umjesto osude, takvi video-klipovi najčešće imaju bezbroj lajkova i komentara. A divljanje po putu nije hrabrost, već glupost. Ali nažalost, saobraćajna kultura kod nas se i dalje mjeri brojkama na brzinomjeru, dok poštovanje pravila djeluje kao slabost, a ne odgovornost. Pritom, i oni koji voze u skladu sa propisima na putevima su ometani ili ugroženi od strane bahatih vozača tokom vožnje.
Dok ne postavimo jasne vrijednosti, da je život važniji od brzine, da je sigurnost iznad ega, radari će biti samo “skupi ukrasi” na putevima, a kazne samo mrtvo slovo na papiru. Potrebna je ozbiljna, sveobuhvatna edukacija svih vozača, i najvažnije, društvena osuda opasne vožnje. U suprotnom, nastavićemo da gledamo kako se vozači igraju s tuđim, ali i sa svojim životima.
I sve dok ne shvatimo da put nije pista, a volan nije igračka, vozićemo u pogrešnom pravcu, prema još jednoj tragediji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu