Odavde je posljednji kralj Jugoslavije, Petar II Karađorđević, sa porodicom pobjegao u London, nakon kapitulacije 1941.
Devastirani Lovački dvorac Karađorđevića u Han Pijesku danas ni po čemu ne podsjeća na ono što je nekad bio. A bio je pravi dvorac ukrašen venecijanskim lusterima, svilenim ručno oslikanim tapetama, unikatnim duborezima, umjetničkim slikama milionske vrijednosti…
Sve to bogatstvo, kao i burnu istoriju dvorca, prekrili su snjegovi i zaborav. Čak i među mještanima, koji svakog dana prolaze pored ostataka drvenog ljetnjikovca, malo je onih koji znaju da je ovdje nekad bio veliki dvorski kompleks sa vilama, parkovima, šetalištem…
Posjeta
Zaboravljeni dvorac našao se nedavno, bar na jedan dan, na oku javnosti: kada je Han Pijesak posjetio princ Filip Karađorđević, unuk posljednjeg kralja posljednje srpske dinastije.
Lokalne vlasti su, u saradnji s Vladom RS i uz saglasnost porodice Karađorđević, odlučile da obnove dvorac. Radovi, kako je najavljeno, počinju već na proljeće.
– Obnova će trajati tri godine, u tri faze. Za prvu fazu su opština, Grad istočno Sarajevo i Vlada RS već obezbijedili 550.000 KM – rekao je načelnik opštine Han Pijesak, Slobodan Đurić.
Koliko će cijeli poduhvat koštati nije saopšteno, ali se bez sumnje radi o milionima evra, jer je cilj je da se dvorac dovede u stanje u kojem je bio 1922. godine, kada je, zvanično, završena njegova izgradnja.
Ali, kako otkriva Ozrenka Đurić Radulović, direktorka Narodne biblioteke „Branko Čučak“ u Han Pijesku, opremanje Lovačkog dvorca je potrajalo sve do 1927. godine. I u to je opremanje, ako je suditi po sačuvanim dokumentima, uloženo mnogo novca i kreativnosti.
– Mi već godinama prikupljamo arhivsku građu o ovom dvorcu. Ovdje su pohranjeni planovi, dokumenti, novinski članci, sve što smo mogli naći, a što se odnosi na kraljevsku porodicu, Lovački dvorac i Han Pijesak, iz vremena od 1919. godine, kada je počela izgradnja dvorca, do danas – kaže Ozrenka Đurić Radulović za Srpskainfo.
Novine
Listajući novinske članke, koje su vrijedne hanpijesačke bibliotekarke prikupile i kopirale, naišli smo na tekst beogradske revije „Vreme“ iz 1925. godine.
Novinar, koji se potpisuje sa S. Krakov, navodi da su dvorac, koji još nije bio „potpuno opremljen“, upravo tada posjetili kralj Aleksandar i kraljica Marija. I da su bili „oduševljeni i očarani“ onim što su vidjeli.
– Usred ogromnih jelovih šuma, na visini od 1.090 metara, gotovo u snijegu, Lovački dvorac kraljev, sav od rezanih drveta, lijep je kao one kuće iz bajke – navodi Krakov.
Uz glavnu dvorsku zgradu, sa salom za prijeme, ili po bosanski divanhanom, i s rezidencijama za kralja i kraljicu, dvorski kompleks je imao i nekoliko vila.
– Vila za prijestolonasljednika, sva bijela, pa vila za goste, vila za svitu, kujna, štala, garaža, kasarna za gardu, sve je sagrađeno od drveta. Uveden je i vodovod i elektrika – piše novinar „Vremena“.
Detaljno opisuje unikatne ćilime i minder – jastuke, u koje su utkani kraljevi inicijali, pa velike kaljeve peći „u bosanskom stilu“, skupocjene lustere, koji „vise na jelenskim rogovima“.
– Trpezarija je sva u crvenom svilenom tapetu, sa velikim zimskim pejsažom, kroz koji jure divlje svinje – navodi Krakov.
Vrijedna umjetnička djela
Dodaje da su zidovi obloženi hrastovim, orahovim i jasenovim drvetom, a „tavanica je cijela u ornamentima od istog drveta“.
– I vrata sa teškim čeličnim okovima su kao vrata na dvorovima stare bosanske vlastele – piše Krakov.
Opisuje i veliki kamin od crnog mermera, sa bronzanim bogato ukrašenim vratima.
Nažalost, ovaj nadahnuti tekst nije popraćen fotografijama, koje su u novinama onog doba ipak bile rijetkost.
Ali, mnoge fotografije dvorca su sačuvane u lokalnoj biblioteci, gde je postavljena arhivistička izložba „Kraljevski dvorac Han Pijesak“.
Direktorka biblioteke ističe da i fotografije i brojni dokumenti potvrđuju da je dvorac bio ukrašen vrijednim umjetničkim djelima.
– Bile su tamo umjetničke slike milionske vrijednosti, između ostalog i nekoliko slika Špire Bocarića – kaže Ozrenka Đurić Radulović.
I skoro svaki komad namještaja od plemenitog drveta, izrađen u duborezu, predstavljao je malo umjetničko djelo.
Licitacija
Ali, od svega toga sačuvane su samo dvije vitrine, postolje velikog radnog stola i jedna fotelja. Bila je to, navodno, omiljena fotelja kralja Aleksandra. I ove stvari su pohranjene u biblioteci u Han Pijesku.
A gdje je nestao ostali nameštaj, skupocjeno posuđe, slike? Na ovo pitanje, bar djelimično, odgovara nekoliko decenija star zapis u knjizi utisaka u hanpijesačkoj biblioteci, koji potpisuje izvjesni Petković.
Gospodin, tačnije drug Petković, bio je dobro upućen u materiju. On je, kako je sam zapisao, bio predsjednik komisije koja je, u Titovo doba, na licitaciji prodavala zaostavštinu iz kraljevog dvorca. Ta zaostavština, a radilo se uglavnom o namještaju, zvanično se vodila kao „otpadni materijal“.
Iz Petkovićevog zapisa se može naslutiti da su prije licitacije „otpadnog materijala“ mnogi vrijedni predmeti „dobili noge“. Isparili u ratu i poslijeratnom metežu.
I za ono što je preostalo, bilo je dosta mušterija.
– Bilo je kupaca koji su nudili i deset puta veću cijenu nego što je prodavano. Iako nisam znao za umjetničku vrijednost ovog namještaja, ipak ga nisam prodavao bilo kome – zapisao je Petković 1971. godine.
Razmišljao je, navodi, kako da bar neke komade namještaja „bolje iskoristi“. I tada mu se obratio „drug Grozdan Georgijevski“, zamolivši ga da vitrine i radni sto da biblioteci „kako zna i umije“, jer biblioteka nema novaca da to otkupi.
Uslijedila je tipična socijalistička gimnastika. Peković je namještaj Karađorđevića „privremeno ustupio“ biblioteci, da bi kasnije Vojno poljoprivredno dobro, pravni nasljednik kraljevskih lovišta, „izvršilo prenos osnovnih sredstava“.
I tako su komunisti spasili posljednje komade namještaja iz kraljevog dvorca u Han Pijesku.
Kraljev sat
Ali, Petković navodi da je te 1971. godine, dok je u biblioteci u knjigu utisaka upisivao svoje uspomene, u vitrini “vrijeme otkucavao“ prekrasni kraljev sat. Tog sata više nema. Ukrali ga lopovi. Na meti lopova se, prije nekoliko godina, našla i kraljeva fotelja, ali je ona pronađena i vraćena.
Od same ideje o njegovoj izgradnji, Lovački dvorac u Han Pijesku je imao burnu i živopisnu istoriju. Još je car Franjo Josip, u doba Austrougarske, namjeravao da izgradi sebi lovački ljetnikovac na ovom lokalitetu. U tome su ga omeli Prvi svjetski rat i raspad carevine.
Poslije Velikog rata planovi za izgradnju su dospjeli u ruke kralja Aleksandra Karađorđevića i on je izgradio dvorac.
Da li je kralj zaista u nedovršenom planinskom dvorcu 1921. godine potpisao Vidovdanski ustav, nije jasno utvrđeno. Ali je izvjesno da se u ovom zdanju prvi put sastao sa čuvenim turskim reformatorom Kemalom Ataturkom, a i sa mnogim drugim državnicima, koje je vodio u lov.
Kralj Aleksandar je ubijen u Marseju 1934. godine, a kada je nacistička Njemačka 1941. napala i okupirala Jugoslaviju na čelu države i dinastije bio je njegov maloljetni sin Petar II.
“Titova vila”
Kralj Petar i ostali Karađorđevići su se, nakon aprilskog sloma, sklonili u svoj Lovački dvorac u Han Pijesku i odatle otišli u izgnanstvo u Englesku. Bio je to početak kraja vladavine dinastije Karađorđevića.
Karađorđevići su se, prije bjekstva, kada se pročulo da su u Han Pijesku, sklonili u podzemni bunker ispod dvorca. U taj bunker se danas ne može ući, jer je ulazni portal zarastao u šiblje i zatrpan snijegom.
Nakon Karađorđevića, u Lovački dvorac su se uselili nacisti, a potom ustaše. Tu je jedno vrijeme bio štab zloglasnog Jure Francetića.
U Drugom svjetskom ratu dvorac je devastiran, ali su ga poslije oslobođenja nove vlasti obnovile.
Nakon obnove on je nazvan „Titova vila“, mada Tito tu nikad nije boravio. Ali, navodno, jesu njegovi saradnici, među kojima i neki istaknuti udbaši.
U ratu devedesetih u kraljevskom Lovačkom dvorcu je bio Glavni štab Vojske RS.
Nakon dva rata, dvorac je dokusurio požar, koji je izbio usred mira, 2005. godine.
Stara rakija i još starija fotografija
Prilikom posjete princa Filipa Han Pijesku, u ovaj gradić je banuo Zvonko Bajagić iz susjedne Vlasenice, čovjek živopisne biografije, koji je imao posla i sa Haškim tribunalom.
Odjeven u tradicionalnu nošnju, Zvonko je insistirao da se sretne s prinčevskim parom, kako bi im uručio poklone: staru rakiju sa svog imanja i još starije fotografije njihovih predaka, snimljene dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka u ljetnikovcu Karađorđevića u Han Pijesku.
Ljut što po protokolu nije mogao da se sastane s princom Filipom i princezom Danicom, presreo ih je na samom odlasku i dao im rakiju, ali ne i slike.
– Ove ću fotografije pokloniti vašem ocu. Naći ću ga u dvoru u Beogradu – rekao je Zvonko.
Fotografije je pokazao ekipi Srpskainfo i ispričao nam detalje, koji ga, navodno, vezuju za dinastiju Karađorđevića.
– Ja sam u svojoj kući ugostio princezu Katarinu, pomajku princa Filipa, u ratu, kada je ona ovdje dolazila tokom svoje humanitarne misije. A moja tetka Raca je bila supruga princa Đorđa Karađorđevića – rekao je Zvonko.
Da li je Radmila Karađorđević, rođena Radonjić, velika dama i supruga nesuđenog prijestolonasljednika Đorđa, zaista Zvonkova „tetka Raca“, teško je provjeriti. U svakom slučaju, priča je zanimljiva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu