Tompson nije mnogo poznat u svijetu, ali je popularan u svojoj zemlji, koja je često na udaru kritika zbog njega. Kako piše “Forin polisi”, njega mnogi povezuju sa erom nacističke marionetske Nezavisne države Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata i ustašama.
Jedna od njegovih pjesama počinje pokličom “Za dom spremni!”, hrvatskom verzijom nacističkog pozdrava “Sieg Heil”, odnosno onoga šta je on simbolizovao.
On ima i pjesmu koja slavi koncentracioni kamp u Jasenovcu, gdje su ustaše ubile oko 83.000 ljudi, među kojima su Srbi, Jevreji i Romi – navodi list.
Međutim, manje od 24 sata nakon što je Hrvatska izgubila od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva – što je bio gorko slatki trenutak jer je osvojila srebrnu medalju koja se smatra velikim uspjehom vrijednim proslave za zemlju od 4 miliona ljudi – Tompson se vozio zajedno s igračima na pobjedničkoj paradi sa zagrebačkog aerodroma i pridružilo im se na pozornici ispred stotina hiljada navijača u centru grada.
Ali Tompson nije sam došao na pozornicu, piše list. On je pozvan da pjeva uz insistiranje kapitena Luke Modrića.
Tompson je proizvod društva i političke klase koja pokazuje malo želje da se suoči sa najgorim momentima hrvatske prošlosti. Njegovo pojavljivanje na proslavi najvažnijeg trenutka u sportskoj istoriji države nije iznenađujuće. Njegovo prisustvo na takvom događaju, navodi list, otkriva sentimente koji dugo stvaraju gnoj u hrvatskom društvu.
– Ovaj trijumfalizam je otkrio nešto što je već postojalo. Eksplozija nacionalizma nije iznenađujuća u nacijama koje postignu takve simbolične sportske pobjede, ali se to u Hrvatskoj manifestuje na specifični radikalno desničarski način – rekao je za “Forin polisi” Žarko Puhovski, profesor Univerziteta u Zagrebu, prenosi Blic.
Na tragu Pavelića
Iako on vjeruje da podrška Tompsonu ne znači nužno i zakletu podršku fašizmu, ona ipak pokazuje da mnogi Hrvati ne vide ustašku prošlost i njene simbole kao problematične.
Sam Tompson slavi te simbole. Njegovi koncerti privlače pristalice ustaša, koji često javno nose majice sa velikim slovom “U”.
I dok Tompson stalno negira da je pristalica fašista – tvrdeći da on samo “voli Hrvatsku i njen narod” – on se nikada nije distancirao od tih fanova sa tvrdokornim stavovima.
Neke od njegovih pjesama govore suprutno od njegovih tvrdnji da ne podržava fašizam.
On pjeva o Judi čiju izdaju Isusa Hrista koristi kao opravdanje za antisemitizam, žaleći se: “Prodali su naše snove Judini sinovi”. Pjeva o tome kako “Antihristi i masoni/komunisti ovi, oni/šire sotonske fraze/da nas poraze” – riječi koje dosta slično zvuče onome što je ustaški lider Ante Pavelić napisao 1936. u Hrvatskom pitanju, gde je identifikovao “međunarodne slobodne masone”, Srbe, komuniste i Jevreje kao neprijatelje Hrvatske.
U nekim od pjesama on koristi direktne reference na Pavelićev govor, ustaške pjesme i na crne košulje koje su nosile ustaše i italijanski fašisti.
Ali, kao što Modrićev primjer pokazuje, nisu svi Tompsonovi fanovi obavezno i simpatizeri ekstremne desnice ili ustaša. Ako ništa drugo, oni sebe smatraju samo “običnim Hrvatima”.
U danima uoči finala Svjetskog prvenstva pojavio se video-snimak na kojem se vidi kako petogodišnji Modrić čuva koze na planini Velebit, duž hrvatske obale. Video je izazvao međunarodnu pažnju i simpatije, prikazavši dugi i teški put s kojim se suočio sitni Modrić prije nego što je došao do fudbalske slave. Ali je takođe pokazao i elemente njegovog porijekla koji bi promakli većini ljudi koji nisu iz njegove domovine.
– Fudbaleri hrvatske reprezentaije predstavljaju širok segment društva koji potiče iz malih gradova ili ruralnih sredina u zemlji – rekao je Puhovski.
Romantizacija ustaštva
Tompson je kanalizovao ovaj osjećaj na proslavi nakon Svjetskog prvenstva. Pjevao je “Gene kamene”, pjesmu koja slavi religiju, patrijarhat i porodične vrijednosti ruralne Hrvatske.
Ljudi su u velikom broju počeli da napuštaju trg kada je Tompson počeo da pjeva tu pesmu. Organizatori su isključili njegov mikrofon prije nego što je mogao završiti. Ta pjesma govori o ogorčenim Hrvatima, koji su pobjegli nakon pada Pavelićevog režima.
Međutim, kada su se neki od njih vratili iz Južne Amerike i ostalih mjesta gdje su pobjegli, i dalje su imali veze sa ustaštvom, objašnjava istoričar Hrvoje Klasić.
– Nacisti koji su pobjegli iz Njemačke 1945. ili italijanski fašisti koji su otišli u Paragvaj ili Argentinu nikada nisu mislili o tome da se vrate u svoju domovinu, a kamoli da u njoj imaju političku poziciju. Ipak to se desilo u Hrvatskoj – rekao je Klasić.
Franjo Tuđman, bivši general JNA, koji je postao prvi predsjednik države nakon što je ona proglasila nezavisnost devedesetih, pokušao je da udovolji ukusima svoje baze ustaških simpatizera tako što je ustaškog emigranta Ivu Rojnicu imenovao za ambasadora u Argentini. Rojnica je poznat po potpisivanju naredbi za rasne zakone protiv Jevreja i Srba u nacističkoj marionetskoj državi kojom je upravljao Pavelić tokom Drugog svjetskog rata – za zločine za koje nikada nije odgovarao pred zakonom.
Godine 1991, kada je Jugoslavija počela da se raspada, mnogi u Hrvatskoj su se plašili onog što su smatrali potencijalnom srpskom dominacijom i zbog toga su težili nezavisnosti, navodi list.
– U zemlji su se najvećim problemom smatrali Srbi – rekao je Klasić.
On pojašnjava da je zapravo 1941. godina bila posljednji put kada se Hrvatska suočila sa sličnom situacijom, kada su Hrvati takođe željeli nezavisnu državu, da napuste Jugoslaviju, da se bore protiv komunizma i da se odupru “srpskoj dominaciji”.
Kao rezultat toga jeste da su Hrvati ustaše ponovo počeli da vide u patriotskom svjetlu i da se identifikuju sa ustaškim pokretom, rekao je Klasić.
Kako navodi “Forin polisi”, trenutna politička klasa u Hrvatskoj ne izgleda naročito voljna da deromantizuje priču o ustašama i ističe kako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović navela da joj je Tompson jedan od omiljenih muzičara.
List je podsjetio i na to da je ona na inauguraciji još ugostila proustaškog voditelja Velimira Bujaneca i da se rado sretala sa potomcima ustaških veterana u Argentini i Hrvatskoj.
Ergić: Sportisti skloni populizmu
Za list je govorio i srpski fudbaler rođen u Hrvatskoj Ivan Ergić, koji je rekao da ga nimalo ne čudi što se hrvatska neriješena fašistička prošlost pojavila oko fudbalskog terena jer je to “prirodno”.
Kako je rekao, hrvatski reprezentativci su pod velikim “patriotskim pritiskom”, kao i ostali sportisti.
– Igrači imaju minimalnu političku senzibilnost – rekao je on.
Ta senzibilnost je ograničena uglavnom na ono što Ergić ismijava kao “podložnost populističkim idejama i flertu s očekivanjima masa”.
On je istakao da su i drugi nacionalni timovi u regionu slični po tom pitanju.
– Uglavnom usmjeravaju mržnju prema drugima, pa vidimo nastavak rata drugim sredstvima – rekao je Ergić.
On je izjavio i da su narodi na Balkanu postali “žrtve stereotipa koje su nam drugi nametnuli” i da nas u inostranstvu uglavnom teško shvataju ozbiljno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu