Kolumne

Godišnjice

Ljeto na našem dijelu Balkana uvijek je toplije nego u ostatku Evrope. Osim ljetnjih temperatura, vazduh podgrijavaju brojne godišnjice, sa toliko političkog elektriciteta koji može da pokrene, ne elektromotor, nego novi rat. Samo da to opet nekom bude u interesu.

Godišnjice
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Hrvatska sutra slavi vojno-policijsku akciju „Olija“ kojom je iz te države protjerano oko 250.000 Srba. Hrvatska slavi etničko čišćenje države od vlastitih građana, uz dodjelu odlikovanja oficirima koji su, čak i po Haškom tribunalu, bila dio udruženog zločinačkog poduhvata. Dan ranije, Srbija i Srpska, u  suzama, takođe uz zapaljive političke govore, odaju počast žrtvama „Oluje“.

Ovaj prostor je prepun obilježavanja raznih godišnjica, koje su za jedne slavlje, a za druge dan tuge. Bošnjaci i Hrvati slave dan nezavisnosti BiH, koji je za Srbe značio njihovo preglasavanje i početak rata u BiH. Srpska slavi 9. januar, dan kada je nastala i kada su se Srbi sačuvali od zločina viđenih pola vijeka ranije, dok druga dva naroda u tome vide simbol etničkog čišćenja. Bošnjački putevi 11. jula vode u Srebrenicu, dok Srbi nikad neće priznati genocid. Dan kasnije u Zalazju plaču srpske majke zbog Orićevih zločina, ali Bošnjaci te suze ne vide.

Za sve ove i slične događaje zajedničke su dvije stvari. Prvo: njihova zvanična kvalifikacija (koja često ne odgovara činjenicama) je važnija od pijeteta prema žrtvama. Ako za „Oluju“ ne kažete da je bila „oslobodilačka“, pakujte se iz Hrvatske. Ako ne priznate da se u Srebrenici desio genocid, džaba je što ste se poklonili u Potočarima…

Drugo: pripadnici svih strana u sukobu vješto izbjegavaju da se pojave zajedno na mjestima stradanja. Zato je odlazak potpredsjednika hrvatske Vlade, Srbina Borisa Miloševića u Knin, presedan. Protivnici kažu da ide da slavi akciju u kojoj su ubijeni njegovi sunarodnici, uključujući i baku, iako mu je otac bio u HV. Oni koji ga podržavaju uzvraćaju da o položaju Srba u Hrvatskoj ne mogu da govore oni koji tamo ne žive i da Boris ide da današnjoj Hrvatskoj kaže ono što ona ne želi da čuje – još ima živih Srba i, što je još važnije, spremni su da se zlo nikad nikom ne ponovi. Da živimo drugačije.

To što su se na Miloševića obrušili i Hrvati i Srbi dokaz je da taj drugačiji dan, nažalost, još dugo neće svanuti. Jer, ko je on da kida nit mržnje između njih, ko je on da ruši njihove mitove?!