Jedan od stanovnika golijskih vrhova je i Danijel Dane Biorac, poznatiji kao “gorštak sa Golije”, koji je u žižu javnosti dospio kada se proširila priča o njemu i načinu života koji voli na planini. Pričao je tada Dane kako, bez porodice i komšija u blizini, brine o svom imanju i životinjama. Stidljivo je tada priznao Dane i da želi da se oženi i izgradi porodicu, srećom, to se uskoro i desilo, pa je danas njegovo imanje bogatije za ženu Kristinu i sina Jovana.
Zahvaljujući angažovanju humanih ljudi iz Srbije i pripadnicima Gorske službe spašavanja, Dane je dobio i novu kuću, u kojoj ga je nedavno posjetila ekipa portala “A1TV.net”. Zajedno sa njima, spasilac i humanitarac Boško Mihailović, priliku da odnese pomoć stanovnicima golijskih i podgolijskih sela, iskoristio je da posjeti i Daneta.
– Mi kao Gorska služba obilazimo golijske i podgolijske terene pred zimu, sa ciljem da vidimo u kakvim uslovima ti ljudi žive. Ko zna koja je ovo po redu GSS akcija, obilazimo sela oko Novog Pazara, u ovom slučaju podgolijska sela. Nosimo humanitarnu pomoć koju šalju dobi ljudi iz grada, da obradujemo socijalno ugrožene porodice i djecu i da im kažemo da nisu sami – objašnjava Boško.
Sveže sazidana kuća koja se ukazala sa nepristupačnog puta bila je znak da su stigli do Danetovog domaćinstva.
– Od stoke imam 27 goveda, troje konja, dva magarca, 10 ovaca, pet-šest svinja. Dok nisam imao kola, pa sam morao konjem u grad. Sad može, lakše je, brže, a ranije zimi si morao sa volovima. Spremamo sad u jesen sve što treba, tjeramo da ima za šest-sedam mjeseci namirnica i nećemo ni da se vozimo do proljeća. Jedino ako ne bude nešto baš hitno, radi djeteta, ako mora da se vodi ljekaru… Onda ćemo ovako – dijete, stavim ispred sebe na kobilu, sići ćemo, nije problem – priča Dane.
Rijetke su prilike kada Dane ide do grada, ali vašare na koje voli da ide ne propušta. Priča šta je sve kupio, objašnjava kako se cijenjkao, prepoznaše ga trgovci, kaže, sa televizije pa je i poklone donio kući.
– Kupio sam uzde za kobilu! Sa jednim Albancem iz Gnjilana sam se svađao četiri sata. Vidiš, obični kaiševi! Hoće 40 evra za njih, pa četiri hiljade, jeste koža prava, nije loše. Kod nas je svaka kuća po pet-šest konja držala, sad u cijelom selu ja imam troje i Radoš jednu kobilu i niko više u 40 domaćinstava kljuse nema. Ja sam mu 1.500 davao od početka, on neće, pa spuštao na 4.000, pa na 3.500, na 3.000, na kraju na 1.600! Ja se okrenem da idem, a on trči: “‘Ajde, jesi neki težak čovjek, daj 1.500”. – kroz smijeh će Dane.
Htio je, kaže, da kupi i sjekiru, ali nije imao sreće da naleti na baš dobru, ali je zato kući donio nešto još bolje.
– E, sad ćete da vidite šta je jakna! Pogledaj, divna jakna i divno mi liči, kožna, ima unutra vunu pa je divna za zimi ovdje, za ove naše krajeve. 2.000 dinara cijenjena, ja pri kraju gledam, nemam više ni para, a svide mi se, kad čovjek veli: “Jel ti beše iz Brezovice, je li si bio na televizoru?”, rekoh “jesam, vala”. Veli: “Kad ti se jakna svidjela, dobio si sina… Ja ću tebi ovu jaknu da poklonim”. Iz Srbije je negdje čovjek, a mnogo dobra jakna za zimu, vunom obložena – priča Dane svojim gostima.
Veselog gorštaka Daneta čeka prva zima na planini sa bebom, ali uz pomoć dobrih ljudi, čini se, lakše će je pregurati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu