Ovako za Blic govori Aleksandra Jovanović (13), koja je prisustvovala davljenju svog djeda Milorada Jovanovića (60) na Dunavu u Belegišu.
Gledajući njihovu zajedničku sliku od prije nekoliko godina, prisjeća se kobnog dana prošle nedjelje. Milorad je sa svojom mezimicom krenuo na pecanje na pješčano kupalište Ada.
Tog jutra otišli smo na Dunav. Deka mi je rekao da ćemo da pređemo pješice na drugu stranu obale. Ovdje je plićak cijelom rijekom, voda nam dođe do koljena, hodamo po pijesku. Krenuli smo, pratili smo dvoje ljudi ispred nas, brata i sestru. U njihovu putanju bila sam sigurna, jer je jedan od njih bio Veljko, koji je jednom od utapanja spasao našu komšinicu i zna cijeli Dunav – priča Aleksandra, dok sjedi u domu svog pokojnog djeda u Belegišu.
Kako nastavlja, Milorad i ona prateći dvoje ljudi došli su do prve pješčane plaže, to jest ostrvca na rijeci, gdje se ljudi razdvajaju.
– Ta djevojka ostala je na ostrvu, a ja sam htjela da deka i ja nastavimo dalje, ali za Veljkom. Ja sam već krenula za njim, a djeda mi je rekao da idemo drugim putem, pravo. Tada nisam znala da je tamo najgore zbog virova ovdje u Belegišu na Dunavu – govori Miloradova unuka.
Kako dodaje, njih dvoje nisu na rijeku ni krenuli sa namjerom da se kupaju, već samo da pecaju, iako ovdje vikendom, prema njihovim riječima, zna da se kupa preko 300 ljudi.
– Hodali smo sa pecaljkama u rukama. I ranije smo dolazili zajedno na rijeku, ali ovo nam je bio prvi put da prelazimo put zajedno. Odjednom smo naišli na rupu, vir dubok preko tri metra. Zagrlila sam djeda i počeli smo da tonemo. Onda me je on gurnuo da ne bismo potonuli i gurao me ka obali. Tako razdvojeni, on je bio na početku rupe, ja na kraju. Počela sam da vičem: “Djede, pomozi mi, pomozi mi, bojim se”, a on me je gledao bijelo i odjednom je nestao – priča Aleksandra.
Njen hrabri djed, inače invalid bez desne šake, u tom trenutku je zaronio u vir i doplivao ispod svoje unuke ne bi li je izbavio iz rijeke.
– Pojavio se ispod mene, između mojih nogu i dizao me ramenima, a ja sam ga čvrsto zagrlila. Onda sam nekako plivala, ja koja ne znam da plivam uopšte. Kada sam izašla iz vira i dotakla dno, okrenula sam se da vidim šta je sa djedom. U rijeci sam vidjela samo njegovu kosu i ništa više – kaže Aleksandra.
Pored nje u Miloradovoj kući sjedi njen otac Aleksandar Jovanović. Govori ekipi Blica da će ih odvesti na mjesto gdje se odigrala tragedija. Sa tim mjestom želi ponovo da se suoči i njegova kćerka Aleksandra, govoreći da je “strah prevazišla”.
Tu ona nastavlja o kobnom danu, upirući prst u mjesto gdje se tri dana ranije davila sa djedom.
– Dok sam izašla iz rijeke, deka je nestao. Niko nas nije u tom trenutku ni čuo ni vidio. Jedini ljudi koji su bili u blizini bili su iza drveća. Čuli su me i došla sam do njih, nakon čega su mi dali da sa njihovog telefona pozovem tatu. Meni i deki su u rijeci nestale sve stvari – kaže Aleksandra dok gleda u rijeku.
Događaj je prijavljen policiji, a pripadnici Žandarmerije tragali su za Miloradovim tijelom dva dana. On je pronađen u ponedjeljak oko 14 sati.
Milorad Jovanović je sahranjen u utorak na lokalnom groblju, a iza sebe je ostavio dva sina i petoro unučadi. Bio je razveden i živio je sa bolesnom majkom, ali njegovu kuću često je ispunjavala graja unučadi.
Aleksandar otkriva da je njegov otac Aleksandru, svoju mezimicu, mnogo volio.
– Moj otac je mnogo nju volio, jer je bila prvo žensko u porodici. Najstarija je, poslije nje smo dobili još dva sina i dvije kćerke. Deka joj je uplatio i more, bila je u Grčkoj – kaže Miloradov sin Aleksandar, dodajući da je njegov otac bio dobar prema svima i da će ga samo po dobrom pamtiti.
Aleksandra je u nedjelju prevezena u bolnicu jer je, kako kaže, povraćala i boljela je glava. Iz bolnice je izašla na dan dekine sahrane, kako bi prisustvovala. Rame je i dalje malo boli od istegnuća koje je zadobila kada ju je deka vadio iz vode.
– U bolnici su mi rekli da imam deku heroja – dodaje ona.
Jovanovići podsjećaju da su se prije četiri godine na istom mjestu udavila dvojica osamnaestogodišnja mladića, od kojih je jedan njihov rođak.
Komšije o Miloradu samo riječi hvale
Cijela ulica u Belegišu u kojoj je živio Milorad potresena je nemilim događajem. Oni koji ga poznaju cijeli život o njemu imaju samo riječi hvale.
– Milorad je bio dobar čovjek. Baš tog dana kad je išao s unukom, vidio sam ga, prošao je pored mene i javio se. On i unuka nosili su pecaljke. Veoma mi je žao – kaže Miloradov komšija iz ulice Nikola Ivančević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu