Dvoje zdravstvenih radnika iz Niša objašnjavaju za Blic da su s jedne strane svjesni sa čim se susreću na poslu, a opet, s druge strane, ne mogu kćerki da uskrate zagrljaje, igru i druženje. Strah od virusa postoji kod svakoga, ali sigrni su da ako su oprezniji na poslu, bojazni da će se zaraziti gotovo da nema.
Radim u novoj zgradi Kliničkog centra u Nišu. Ispred se nalazi takozvani tunel koji nam omogućava dezinfekciju. Dalje, prije nego što smo počeli da radimo sa zaraženima, prošli smo obuku oblačenja i svlačenja opreme, tako da smo mi hermetički zatvoreni od glave do pete. Pored nas su uvijek ljudi, naši nadređeni koji su tu da kontrolišu da sve bude kako treba. Ja se ne bojim kad uđem ili kada izlazim, jer ako se poštuje procedura oblačenja, a naročito svlačenja, vi ste bezbijedni u tom smislu. Nema žurbe, nema toga želimo što prije da izađemo iz teških odijela. Ako se pravilno postupa, bojazni nema. I do nas samih je, kako na poslu, tako i na ulici i poslije, po dolasku kući. Zna se, sva odjeća ide na pranje, tuširanje, pranje kose, a onda može i zagrljaj s djetetom – priča Marija Zekić.
Njen suprug Marko radi na uzorkovanju pacijenta u drugoj zdravstvenoj ustanovi u Nišu, u Domu zdravlja, gde svakodnevno dolaze i pacijenti i oni koje je potrebno testirati. Mala Sofija ne zna šta mama i tata prolaze tokom dana, tako da ona ima svoje potrebe da se igra i zargli s mamom i tatom.
– Kako da je ne zagrlimo i kako da joj ne pružimo ljubav? Njena ljubav nam mnogo znači, kao i vrijeme sa njom, ona nam daje snagu da izguramo dan na poslu. Lijepo je to što nam nadređeni izlaze u susret da nam se smjene ne poklapaju, pa je čuvamo naizmjenično. A da li se plašimo da s posla ne donesemo nešto, pa ne. Opasnost može doći prije u nekim drugim okolnostima, zato se maksimalno pridržavamo mjera, odmah dezinfekcija kada uđemo u stan, kompletno od glave do pete, odeće, obuće, kose. Tako da se maksimalno čuvamo – priča Marko.
Kako izgleda posao čovjeka koji svakoga dana uzima briseve ljudi koji su potencijalno zaraženi koronom, ispričao je Marko koji u četovročasovnoj smeni uzme veliki broj briseva.
– Radim u domu zdravlja na uzorkovanju briseva potencijalnih zaraženih. Cijeli postupak počinje dolaskom pacijenata u dom zdravlja, prolaze trijažni proces, javljaju se ljekaru, radi se krvna slika i rendgenski snimak pluća. Nakon te procedure, dolaze kod nas i uzimamo bris grla i nosa i šaljemo na analizu. Na sebi nosimo skafander, epidemiološku masku, vizir, rukavice, kaljače, kape, naočare, zaštita je maksimalna i, što se tog dela tiče, nema straha i opasnosti po naše zdravlje. Što se pacijenata tiče, neki su uplašeni zaista, drugi bez simptoma, imali smo jednu osmomjesečnu bebu, pa dijete od pet godina. Nije prijatno kada ih vidite da se plaše, ali i ovo će proći. Mi smo tu da radimo naš posao najbolje što znamo, i to je ono što svaki medicinski radnik čini – objašnjava Marko.
Sofija nam daje snagu
Kada se završi radni dan Zekića, maksimalno se trude da se posvete maloj Sofiji koja im daje svu neophodnu snagu i energiju da izguraju dan.
– Smjenjujemo se jedan pa drugi kako bismo čuvali dijete, izlaze nam naši nadređeni maksimalno u susret. Sve će ovo proći, svi smo mi odgovorni za sebe, čuvajte se i na poslu i na ulici, ostanite još malo kod kuće i pobijedićemo zajedno – poručuju Zekići.
Dan kada su svi bili heroji
Marija je bila jedna od onih medicinskih sestara koja je prihvatala smještene korisnike Gerontološkog centra u Nišu. Kako kaže, tog dana su svi bili heroji, kako medicinsko osoblje tako i oni koji su ih prevozili do ustanove, ali naravno i sami korisnici centra koji spadaju u rizičnu grupu.
– Bili su preplašeni, svako od nas je imao svoj zadatak koji je obavljao maksimalno savjesno. Svjesni smo da su došli iz jednog okruženja koje drugačije funkcioniše, uglavnom je svima objašnjeno zašto su tu, ali s obzirom na to da neki nemaju nikakve simptome a pozitivni su, njima je posebno bilo potrebno pojasniti da miruju – priča Marija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu