Kos za Srpskainfo priča da se iz njegovog rodnog sela Babići vidjela cesta kojom su Nijemci i ustaše 1942. krenuli u ofanzivu na Kozaru.
Prisjeća se da je narod pobjegao u šumu i da je nakon dužeg zbjega dio onih jačih odlučio da ide u proboj na Patriju, a da su se slabiji i djeca predali okupatorima.
Zarobljeni narod je odveden na poljanu u Lamovitu, a nakon drugog dana hoda zatvoreni su u starom voćnjaku u Orlovcima.
Sa Đurom, pored mnoštva naroda su bili i otac Stojan, maćeha, brat Petar, te tri polubrata i jedna polusestra. Voćnjak je bio ograđen visokom bodljikavom žicom
Tu su nas držali, pokupili su muškarce i kazali da idu za Njemačku da rade, odveli su tada oca i brata Petra. Za njih su pisali da idu dobrovoljno na rad. One ljude za koje su pisali da neće da idu pokupili su i negdje odveli. Među njima je bio moj jedan stric i brat stričević, odvezli su ih i nikada ih više nismo vidjeli -priča Kos.
Potom su ustaše žene i djecu smjestili u logor u prijedorskoj Ciglani.
– Stavili su nas u barake u kojima se sušila cigla. Bilo je mnoštvo vaški. Ljudi su umirali od gladi. Tu su umrli jedna sestra i jedan brat sa maćehine strane – kaže Kos.
Priča da su ustaše potom djecu smjestili u stočne vagone i prugom koja je išla iz Ciglane prevezli u Banjaluku.
– Pošto nije bilo dalje pruge, kamionima nas prevezu u Okučane i tu nas opet potrpaju u vagone. Bili smo tu dan-dva. Sa nama u vagon su ušli jedna žena i čovjek u civilu i voz je krenuo dalje – priča on.
Kaže da su prevezeni za Jasenovac i tu u vagonima bili oko dva dana.
– Čim stane voz ta žena i čovjek izađu iz vagona. Ništa nisu progovarali. Kada se oni vrate u vagon voz krene dalje. Dođemo u Sisak. Nas je tu istrpalo, a jedan dio je u vagonima otišao dalje za Jasterbarsko – priča Kos.
Navodi da više nije vidio ženu u civilu za koju tvrdi da je Dijana Budisavljević, koja je mislila da djecu ostavlja na sigurnom mjestu.
-U Sisku je bila zgrada sa četiri, pet spratova, bili smo na podovima kao u nekim kancelarijama. Davali su nam samo neki crni čaj. Umiru djeca. Ponekad dovezu kamion do stepenika, otvore zadnju stranu i uđu dva čovjeka koja imaju šipke i na njima kuke. Onda oni sve mrtve, ali i one polužive, uzmu kukom i vuku u kamione – priča on.
Nakon nekog vremena, počeli su seljaci da dolaze i vode djecu da im budu sluge.
Đuru je, ali pod novim imenom Jure, odveo Štef Malović i upisao ga da će biti kod Kate Kenig koja mu je bila svastika, a na sebe je upisao Đurinog brata Milana.
Kada su se oporavili čuvali su im stoku. Đuro ističe da su ove gazde bile poštene. Ubrzo su Nijemci od seljaka po Sisku počeli da uzimaju konje, a sa njima i konjušare, kojima su odmah oblačili vojnu uniformu.
Đuri je tada Gliša rodom iz Slabinje ponudio da idu u partizane, što je on i prihvatio jer kako kaže bilo je „ići ili u Njemce ili partizane“.
Pobjegli su u udarnu partizansku grupu u blizini Popovače, gdje je Kos bio od novembra 1942. do februara 1943.
U jesen je formirana Druga Moslovačka brigada kojoj je priključen, dok je u Desetom korpusu ostao do 1945. Dobio je medalju za hrabrost i orden zasluga za narod trećeg reda.
Povratak u Prijedor
Partizan Đuro Kos je u selu Šumarica dočekao obavještenje od Vladimira Bakarića iz Glavnog štaba da svi mogu da idu u republiku koju hoće. Kos je odlučio da krene nazad za svoju Kozaru.
– Ubjeđivali su me da se ne vraćam, zvali su me mali Kozarčanin. Nije da se hvalim, ali bio sam vrijedan pravo, gdje god je ko mogao ja sam mogao, nisam ni za koga svoga znao, niti je ko za mene znao – ističe Kos.
Poslije neuspjelog ubjeđivanja ratnih drugara da ostane u Hrvatskoj, pješice je krenuo 22. februara iz Šumarica do Drvara, a odatle vozom do Srnetice pa Prijedora u koji je stigao 18. marta 1945.
Raspoređivan je na brojnim komandnim mjestima. Nakon što je demobilisan, vratio se u rodne Babiće. Oženio se 1949. i potom živio do 1973. u Vojvodini. Tada se vratio u Prijedor, gdje je kao radnik na održavanju pruge dočekao penziju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu