I tih pet ari nad putem, sa tri strane omeđena zemljom koje je naslijedio od pokojne majke, i na kojoj je podigao etno selo, napokon su njegovi. Krug sudbine se poslije 50 godina zatvorio. Puno mu srce, san je ispunio.
A sve mu napameti protekle godine, od djetinjstva maltene do juče, kad je sjetno, svakog dana provedenog u rodnom selu, gledao u istu parcelu koja je do prije pola vijeka pripadala njegovom dedi Milunu Vukoviću. Na njoj je drvena kuća, još koju nedjelju i ona će mu biti stalna adresa. Veću, noviju u sred velegrada, da mu ponude na trampu – samo bi se zahvalio.
Čim završi sa renoviranjem kuće, Vladimir, veteran slavne bitke na Košarama, sa suprugom Jelenom preseliće se u Stapare. Odozgo na krivini na Sinjevcu, iza koje Užice nestaje sa vidika, pozdraviće kotlinu: „Zbogom grade, zbogom podstanarski živote. Idem gdje mi duša ište“. Neće nigdje otići, samo će se vrati – korijenima. Desetak kilometara dalje i biti svoj na svome.
Odavno već Ilići se u Staparima bave seoskim turizmom. Podigli su etno selo sa vajatima, ljetnjikovcem, jezercem, mini zoološkim vrtom, sad planiraju da prošire ponudu restoranom i kućicama za prijem gostiju. Značiće im puno komad zemlje čiji vlasnici su Vladimir i Jelena postali nedavno.
– Poslije mog djeda, od sedamdesetih prošlog vijeka, ovaj plac je promijenio ni sam ne znam koliko vlasnika, tek jedan od njih je na njemu podigao planinsku kuću. Kako bi bilo lijepo, razmišljao sam kao dijete, kada bi ta parcela i kuća bile moje, da ih spojim sa ostalim imanjem i na njemu se jednom skućim. Što je vrijeme više prolazilo, tako je i moja želja postajala jača – stazom kroz snijeg do koljena vodi nas Vladimir da pokaže gdje će živjeti.
Čuli Ilići da Ministarstvo za brigu o selu daje 10.000 evra bespovratne pomoći za otkup seoske kuće, pa se sjetili da bi tim parama možda mogli doći u posjed one tik uz njihovo poljoprivredno zemljište u Staparima, o kojoj je Vladimir maštao. Uslov je bio prikupiti obimnu dokumentaciju. Uz pomoć lokalne samouprave, kažu, uspjeli su da je dostave u zadnjem momentu i konkurišu. Naposlijetku su i uspjeli, dobili su novac. Sa njim i legalizovanu kuću koju je bivši vlasnik pristao da proda.
– Prvi smo sa teritorije Užica koji smo dobili novac za otkup seoske kuće. Projekat Ministarstva vraća porodice na selo, a naša je privilegija što smo jedna od njih. Moja lično još veća, jer sam otkupio zemlju koja je pripadala mom dedi. Planiram da na njoj napravim nove vajate za smještaj turista – blista od sreće Vladimir Ilić.
Ne strahuje kako će urbani život zamijeniti seoskim, da je tako ne bi ni uvježbavao pozdrav Užicu. Tja, seljačke je krvi, njom se diči, u Staparima je i odrastao, milije mu sa zemljacima sjesti na proplanak, zapodjenuti priču na sokaku, nego plandovati po užičkim kafićima. Ni šajkača, ni gunj, ni opanak mu nisu strani.
On i Jelena ionako su odavno planirali da van grada prave kuću, a konkurs Ministarstva je samo olakšao da ideju sprovedu u djelo i da značajno uštede. Temelje života u Staparima već su podigli etno kompleksom. Selo mu je spasilo i zdravlje, psihičko, u godinama poslije ljutog boja u kome je sa ostalim herojima vrh Prokletija branio Srbiju.
– Kuća je na dva nivoa i ima 56 kvadrata. Sve u njoj sam morao da zamijenim od poda do krova, još ponešto je preostalo da bude spremna za useljenje. Imamo dvije punoljetne kćerke i njima je na volju da li će se ostati u Užicu ili doći sa nama da živimo od seoskog turizma – kaže Ilić i dodaje da već osjeća toplinu novog doma.
Zatrpao snijeg Stapare kod Užica, a mnogo veći je, obojen krvlju, Vladimir gazio proljeća 1999. planonim nad Metohijom, čuvajući srpsku granicu i sebe od snajperista i granata.
U miru stare – nove kuće će, najavljuje, postići što u iznajmljenom stanu u gradskoj vrevi nije. Zapise iz ratnog dnevnika sa Košara objediniće u knjigu. Djeda Milun mu se borio na strani partizana i pred spavanje mu, kao malom, pričao ratne priče. Pamtio ih Vladimir ne pomišljajući da će i on jednom u rovove i o njima svjedočiti.
Od dede mu osta narav da ne da sebe, ne može u četiri zida i povazdan traži posla. I starinski kufer sa fotografijama, priborom za brijanje i drugim ličnim predmetima. Unijeće ga u kuću čim naloži prvu vatru. Smjestiće ga negdje gdje prašina ne pada. Da mu ne smeta, a uvijek bude na dohvat ruke, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu